sport.ba @sport.ba
Real Madrid poseban je klub. Za razliku od svog najvećeg rivala Barcelone, ali i većine velikih evropskih klubova, u Madridu svoj identitet nikada nisu gradili na klasnim, patriotskim ili političkim idealima. Realova historija bogata je sjajnim pričama, ali tamo identitet nisu gradili čak ni na vlastitoj tradiciji.
Ulogu loših momaka, favorita režima, vječitog neprijatelja koji zastupa centralističku silu dodijeli su im drugi u svojevrsnom propagadnom ratu u kojem nikada aktivno i nisu sudjelovali. I nije ih bilo briga.
Za Real Madrid uvijek je – i to nikada nisu skrivali - bila važna samo i isključivo jedna stvar. Trofeji.
"Los trofeos cuentan toda la historia", kaže natpis koji je stajao na ulazu u Realovu trofejnu sobu i kojim počinje klupska dogma: "Trofeji pričaju čitavu priču. Oni su konkretne činjenice koje definišu njihove osvajače bez bespotrebnih klišeja. Krajnji rezultat je zbir ovih trofeja i titula koju smo zaslužili. Titula najboljeg kluba svih vremena. Najboljeg kluba u historiji"
Za Real Madrid sve osim osvojenih trofeja – uključujući i identitet i historiju i statistiku i fudbalsku filozofiju i dugoročne planove i proizvodnju mladih igrača - su bespotrebni klišeji.
Zato je vijest da je Florentino Perez odlučio uručiti otkaz Carlu Ancelottiju bila jednako šokantna i iznenađujuća kao ona jučerašnja da je Bakir Izetbegović novi/stari predsjednik SDA. Naime, stvari su bile više nego jasne, i to još od trenutka kada je Talijan pružio ruku Allegriju i zamaknuo u tunel Bernabeua. Već tada smo znali da se - dijelom i igrom slučaja jer je imao dvije utakmice kazne - više neće vraćati na klupu namjenjenu šefu struke Real Madrida.
Još od 1983. niti jedan trener Real Madrida koji je u ljeto ušao bez medalje oko vrata nije dočekao početak naredne sezone na svojoj funkciji. Posljednji je to uradio legendarni Alfredo Di Stefano, vjerovatno upravo zahvaljujući statusu kojeg je imao u klubu. Dvadeset i devet trenerskih promjena od tada je napravio Real Madrid, a po pravilu je stradao trener, tačnije njih četrnaest, koji je sezonu završavao bez trofeja; desiti će se to, ma ko zamijeni Ancelottija, i jubilarnom tridesetom stručnjaku - ponovi li njegov neuspjeh.
Problem je što ova na prvi pogled jednostavna i pragmatična filozofija u modernom fudbalu ima itekako visoku cijenu.
Legendarna La Quinta del Buitre bila je stvorena u vlastitom dvorištu i donosila plodove, ali stvari su se promijenile u devedesetim, kada je Sanzov Real osvojio tek dvije titule prvaka. Niotkud se pojavio u to vrijeme jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Španiji - Florentino Perez. Godina je bila 2000, datum 16. juli a Lorenzo Sanz je upravo slavio udaju vlastite kćeri, kada je tada predsjednički kandidat Perez ispalio senzaciju; bude li izabran u Real će dovesti Figa. Sanz ga je ismijao; "možda dovede i Claudiju Schiffer", ali njegov protukandidat je znao šta radi. Uzora je našao u Santiagu Bernabeu, koji je u pedesetim od Madrida najveći klub u Evropi napravio dovodeći najveće zvijezde svog vremena. Di Stefana, "otetog" od Barcelone, je slijedio Paco Gento, potom je stigao Hector Rial, godinu kasnije Kopa, potom Puskas, Didi i Canario. Perez je imao sličan plan i čim je izabran počeo ga je provoditi u djelo.
Rekordnim transferima u klub su stizali Figo, potom Zinedine Zidane, Ronaldo i David Beckham. Za domaće heroje, poput Fernanda Hiera ili Vincenta Del Bosquea nije bilo mjesta. Iako je osvojio titulu prvaka Španije, uz Mourinhovu jedinu u Perezovoj vladavini, legendarni Del Bosque morao je otići. Neugledni brkati staromodni ljevičar nije išao uz Galacticose; Perez je htio "modernog trenera". Od tada ih je, u dva mandata, promijenio osam - Quieroza je zamijenio Camacho, Camacha Mariano Garcia Remon, ovoga Vanderlei Luxemburgo, njega Juan Ramon Lopez Caro, a u novom mandatu tu su bili Manuel Pellegrini, Jose Mourinho i Carlo Ancelotti. Samo je Mourinho osvojio La Ligu.
U međuvremenu uloženo je više od milijarde eura. Perez je i nove Galacticose gradio na najvećim zvijezdama današnjeg vremena; Kaka je srušio rekord, njegov je oborio Cristiano Ronaldo, a njegov Gareth Bale. Prošlog ljeta stigao je, onako na vrat na nos, i James Rodriguez. Perezova ideja ovisi o biznisu - kada je doveo (pravog) Ronalda jasno je poručio kako "mnogo igrača može zabiti 20 ili 25 golova u sezoni, ali samo Ronaldo može donijeti profit" i to je način na koji funkcioniše ovaj Real.
Trofeji su ostali imperativ, ali su sada djelimično uslovljeni biznisom. Imena se prodaju, pa imena i igraju. Jasno, dovođenje najboljih igrača svijeta ne može biti loš potez, ali i sami treneri – poput Remona ili Lopeza Caroa – priznali su da forma i taktika ne mogu biti prioritet. U takvom stanju stvari ime trenera na kraju krajeva i nije toliko važno. Real Madrid danas klub sa jasnim i tačno određenim ciljevima – trofejima i zaradom - ali bez dugoročnog plana i vizije i vrlo skupom improvizacijom kao jedinom idejom kako te ciljeve ispuniti.
