sport.ba @sport.ba
Ćiro Blažević bio je vrlo uzrujan! Iako smo se dogovorili u deset ujutro, “stari ćuk” došao je sat ranije. U njemu je kipilo, jedva se kontrolirao. Nekada bih rekao da je cijeli igrokaz uvježbao pred špiglom, ali ovaj put doista je bio izvan sebe. Naravno, riječ je o nacionalnoj momčadi, koja se iz Bakua i Osla vratila s poniživajućim rezultatom.
Je li moguće, pitam iskusnog trenera, da jedna svjetski priznata reprezentacija na San Siru ponizi Italiju i samo igrom slučaja ne dobije utakmicu, a onda odigra sramotne utakmice protiv nogometnih patuljaka, Azerbajdžana i Norveške?
- Imam savršenu dijagnozu za tu vrstu bolesti. Najvažniji čovjek u momčadi je trener. Niko Kovač me oduševio kad sam vidio kako je postavio igru protiv Brazila, ali sam protiv Meksika shvatio da nije stručnjak. Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve gore i gore, nije bio čovjek od autoriteta. Protiv Italije su dečki igrali svoju igru, Italija je motiv i pokazali su kapacitet najveće momčadi svijeta.Na to Niko Kovač nije imao baš nikakav utjecaj. Vođu se sluša ako zna, a znanje je najveći autoritet.
Knedla u Ćirinu grlu je Ante Čačić, koji je izronio ispod vode kao kandidat broj jedan za izbornika hrvatske reprezentacije.
- Zar da Čačić vodi ovakve svjetske klase? Zar niste čitali anketu Jutarnjeg lista, gdje je publika rekla koga hoće za trenera. Ja sam vodeći, iza je Cico Kranjčar. Ali ja neću... Neću, jer me nikad neće pozvati, jer su lukavi. Znaju da ih mogu istjerati samo ako sam unutra, izvana ne mogu, izvana možeš samo lajati. Nemam ništa protiv Čačića, kolege smo, ali izbornik mora biti čovjek od kapaciteta. Pa, ako je već Čačić tako dobar, zašto ga Mamić nije zadržao u Dinamu? Ne, šutnuo ga je i molio Zahoviča da ga uzme. Ja to imam pravo reći jer sam ja stvarao ovu reprezentaciju, ja sam joj gradio imidž, ja sam bio autoritet...
Ćiro nije mogao suspregnuti nabujali ego:
- Kad ja uđem u svlačionicu, svi će ustati i stajati mirno. Jer u sebi će reći - taj zna...
Možda će vas Šuker i Mamić, ipak, angažirati?
- Može Karamarko nazvati Mamića, može nazvati i Milanović, može urgirati i Kolinda, mogu svi reći - daj Ćiri reprezentaciju, ne mogu ga uvjeriti u to, jer je on apsolutni gospodar hrvatskog nogometa...
Je li Niko Kovač pogriješio kada je igrače optužio za bojkot, sabotažu, izdaju?
- Ne, pogriješio je kada je prihvatio da bude izbornik. I za taj posao moraš biti talentiran. Moj govor uoči utakmice traje sedam minuta, nikada osam. A za taj govor se spremam dva sata. I znam da dreka i galama nisu autoritet, već znanje. Te igrače vode najveći svjetski treneri, a Kovačevi treninzi su bili iz ‘devetstoprve’, skupio je neku ‘djecu’ oko sebe i ugurao ih u stručni stožer.
Igramo važnu utakmicu, curi nam vrijeme, pomoćni trener daje upute listajući neku knjigu, a Drago Ćosić viče: ‘Ništa se ne prepušta slučaju...’
U tom dramatičnom monologu Ćiro se uhvatio za glavu:
- Ako Čačić postane izbornik, ja ću emigrirati! Moram pobjeći odavde, ne mogu više...
Predajete se?
- Nitko mudar nije zanemario glas naroda. Tko to ignorira, stradat će. A oni taj glas javnosti uopće ne akceptiraju i zato, ne čudite se, bit će ‘kukastih križeva i ustaških pozdrava’ koliko hoćete. Sve dok ih ne prisile na odlazak. Ne viče publika bez razloga ‘HNS pederi, nogomet ste sjebali’, narod osjeća. I fućka se narodu za kukasti križ i glasine da je sve to maslo SDP-a, to je bunt...
U finišu će Ćiro reći:
- Jesam li zainteresiran? Ako me narod želi, naravno da jesam. Ali, znam da nemam ni najmanju šansu, protiv mene imaju jaki adut; pusti ga, on ima osamdesetjednu, starac je to. A ja sam najbolji trener na svijetu, zapamtite, na svijetu. Za sedam dana ova izgubljena i sabotirana momčad bila bi spremna. Ja znam kako se to radi, šest godina sam živio s malo većim “razbojnicima” nego što su ovi, mirio sam antagonizme i stvorio složnu obitelj. Ova reprezentacija ima kapacitet biti svjetskim prvakom, ali kako se oduprijeti poslovici u koju Mamić jedino vjeruje - psi laju, a karavane prolaze.
Kad oni znaju da bih izborničku funkciju prihvatio samo pod uvjetom da oni odu. I dao bih Bugarskoj i Malti po pet komada...
Finiširao je citirajući Montesquiea:
“Budimo realisti, tražimo nemoguće!”
