15. 09. 2015 - 18:38
Nogometni fanatik koji je o taktici i selekciji igrača učio u...
907
Shares
Nogometni fanatik koji je o taktici i selekciji igrača učio u - krčmi!

ARSENE WENGER

Nogometni fanatik koji je o taktici i selekciji igrača učio u - krčmi!

Aleksandar Holiga (Jutarnji list)
15. 09. 2015 - 18:38
0
Shares


Tko je taj Arsène Wenger? Godine 1996. to su pitanje postavljali gotovo svi u Engleskoj. Bilo je to vrijeme prije nego što je internet ušao u sve pore života, a nogometna se globalizacija još odvijala polaganim tempom. U Engleskoj gotovo da nije bilo stranih trenera, a Wengerovi trofeji s tamo nekim Monacom te Nagoyom (u Japanu!) prosječnom fanu nisu puno značili.

Evening Standard izašao je s naslovom “Arsène Who?”, a Arsenalov kapetan Tony Adams poslije se za medije sjetio svoje inicijalne reakcije: “Isprva sam pomislio - što ovaj Francuz zna o nogometu? Nosi naočale i izgleda više kao nastavnik u školi. Govori li uopće engleski kako treba?”. Nick Hornby, proslavljeni pisac i Arsenalov navijač, nije bio daleko od toga: “Novine su spominjale tri imena: Venables, Cruyff i Arsene Wenger. Pomislio sam da će sigurno izabrati dosadnjakovića za kojeg nitko nije čuo”, jednom je ispričao.

Momčad ima prioritet

30. ovog mjeseca bit će 19 godina otkako je čudnovati Francuz sletio u London. Za to je vrijeme u potpunosti izmijenio klub, ostavio enormni utjecaj na engleski nogomet i postao jedna od najprepoznatljivijih ikona Premier lige. Pa ipak je pitanje s početka ostalo još uvijek aktualno: tko je (zapravo) Arsène Wenger?

Oni koji ga poznaju, kažu da o bilo čemu što je imalo vezano uz nogomet može pričati satima. Međutim, o samome sebi priča nerado, rijetko i šturo; uvijek insistira na privatnosti, djeluje hladno i introvertirano. “Kada ste trener”, piše u vlastitoj knjizi objavljenoj samo za japansko tržište, čiji naslov u slobodnom prijevodu glasi “Osvajački duh”, “često je neophodno zatomiti vlastite osjećaje. Osjećaji momčadi moraju imati prioritet. Naviknuo sam se ne izražavati svoje osjećaje i uvijek razmišljati o momčadi”.

Naučio čak i japanski

Wenger je tijekom godina uspio održati debeli sloj misterija oko svog privatnog života. Tek bi tu i tamo prozborio o djetinjstvu i mladosti, otkrivajući neobične detalje koji su mnoge novinare nagnali da “kopaju” dublje. O njemu je napisano nekoliko knjiga, od kojih je najbolje štivo vjerojatno “Wenger: The Making of a Legend” Jaspera Reesa. Jeste li, primjerice, znali da je Arsène odrastao u seoskoj krčmi, a da je njegov otac Alphonse tijekom Drugog svjetskog rata služio u njemačkoj vojsci? “Nigdje nećete naučiti više o psihologiji nego u gostionici”, rekao je u jednom od rijetkih medijskih prisjećanja. “Upoznajete različite ljude i vidite koliko surovi mogu biti. Čak sam i o taktici i selekciji igrača učio iz priča koje sam slušao ondje.”

Do polaska u školu Arsène se sporazumijevao samo na lokalnom alzaškom (germanskom) dijalektu, a danas govori francuski, njemački, engleski, španjolski, talijanski, pa i nešto japanskoga. U Duttlenheimu je počeo i igrati nogomet, da bi kao 20-godišnjak prešao u veći lokalni AS Mutzig, tada u trećoj ligi (danas u sedmoj). Tek devet godina poslije zabilježio je prvi od svega 11 nastupa na profesionalnoj razini, i to u dresu RC Strasbourga, koji je te sezone zabilježio jedini naslov prvaka u svojoj povijesti.

No, do svog profesionalnog debija Wenger je već neko vrijeme radio kao trener sa Strasbourgovim juniorima, ali i kao skaut. Manijakalno je proučavao razne aspekte nogometa te znanstvena i medicinska istraživanja koja bi mu mogla pomoći u trenerskom poslu, a redovito bi odlazio i “preko grane” na utakmice Borussije Mönchengladbach, koja je krajem 1970-ih godina igrala vjerojatno najatraktivniji nogomet u Europi.

Odbijenica Bayernu

Dugo je trebalo da dobije šansu. Godine 1983. je bio pomoćni trener u Cannesu, a godinu poslije za glavnog ga je postavio tadašnji prvoligaš Nancy. Iako ondje nije imao puno uspjeha i na kraju treće sezone je klub ispao iz lige, Wengera je tada doveo Monaco, a ondje je već prve sezone osvojio naslov. U sedam godina u Kneževini klub je stalno bio u vrhu francuskog nogometa, igrao je u finalu Kupa pobjednika kupova i polufinalu Lige prvaka. U ljeto 1994. Wenger je odbio Bayern i odlučio ostati u Monacu, da bi par mjeseci kasnije dobio otkaz poslije vrlo lošeg ulaska u prvenstvo. Tada je, na iznenađenje svih, otišao u Japan, zajedno s Borom Primorcem koji je od tada nadalje postao njegova desna ruka.

Promjena navika

Danas tadašnji Arsenalov izbor Wengera godinu i pol poslije djeluje vizionarski, ali iz one je perspektive to bila jako hrabra, pa i pomalo suluda odluka. Ekipa koju je naslijedio, poznata i kao “Boring, boring Arsenal”, bila je poznata po veteranskoj, “teretnoj” obrani ( Adams, Bould, Winterburn, Dixon, Keown) i igračima koji bi se redovito napijali i prežderavali nezdravom hranom. Novi menadžer stekao je respekt tih razuzdanih “macana” i promijenio im navike

Ostalo je više-manje dobro poznato i još svježe u pamćenju nogometnih fanova. Vjerojatno je Wenger mogao, možda i morao, donijeti još koji naslov osim ona tri (posljednji 2004., u povijesnoj i neponovljivoj sezoni bez poraza u prvenstvu), možda je s godinama izgubio nešto od “njuha” za prepoznavanje i dovođenje mladih igrača i njihov razvoj u superzvijezde. Ponekad se čini da prespava veći dio prijelaznog roka. Možda su ga pretekli agresivniji menadžeri i njihovi šefovi, uvijek spremni baciti veću hrpetinu novca pred pojačanja. No Arsèneov Arsenal je sve ove godine konstantno pri vrhu i konstantno igra dopadljiv nogomet.

A možda je i njega samoga sve to surovo rasipništvo počelo podsjećati na ono što je kao dijete viđao u obiteljskoj krčmi, pa godinama već pokušava dokazati da se može i drugačije.

Učitaj još novosti
zatvori
VIDEO PREPORUKA