sport.ba @sport.ba
Španci 10 od 15, Njemci šest od 12, Francuzi i Italijani po četiri od šest, a Englezi samo tri od čak 12 bodova u opticaju za njihove predstavnike u Ligi prvaka. Nikad u historiji elitnog europskog takmičenja nije se desilo da na startu sezone engleski klubovi pretrpe tri poraza.
Ali za sve postoji prvi put.
Tako je Manchester United poslije preokreta PSV-a izgubio sa 1:2 u Eindhovenu, prvi gol nije pomogao ni gradskom rivalu Manchester Cityju da izbjegne poraz od Juventusa (takođe 1:2), a istim rezultatom je i Arsenal poklekao na zagrebačkom Maksimiru, pošto je Olivier Giroud bespotrebnim isključenjem, šahovskim žargonom, Dinamu dao "topa fore".
"Tužno. Vrlo loše. Želim da City, United i Arsenal gube u Premier ligi, ne u Ligi prvaka", rekao je, vjerovatno i sa dozom sarkazma, Mourinho čiji je Chelsea osvjetlao obraz ostrvskog fudbala deklasiravši ipak nedorasli Maccabi iz Tel Awiva sa 4:0.
Ali demontiranje Izraelaca se ipak podrazumijevalo. Ono što posljednjih godina posebno boli Engleze je to što ih najveći rivali iz drugih zemalja - čitaj: Real, Barcelona i Bayern - posljednjih godina tresu gdje stignu. Prošle sezone u tu se grupu uključio i Juventus, koji je dogurao do samog finala. Engleza nije bilo ni u polufinalu, pa ni u četvrtfinalu.
Da prevedemo u kontekts bodova na Uefinoj rang-listi šampionata: Italijanski klubovi su osvojili 19 bodova, engleski 13,6. Ponovi li se premijerligašima još jedna ovako loša sezona, Serie A bi uz nove dobre rezultate smijenila Englesku na trećem mjestu liste najboljih i oduzela joj to četvrto mjesto u Ligi šampiona koje je ove sezone, samo primjera radi, pripalo Manchester Unitedu. Trenutna razlika između Premier lige i Serie A je manja od pet bodova. Doduše, broj predstavnika se neće mijenjati od sezone 2017/2018.
Naravno još je rano za izvođenje zaključaka, ali pritisak visi nad glavama Arsena Wengera, Manuela Pellegrinija i Van Gaala, stranaca koji su došli da Engleze uče fudbalu. Nažalost, nisu ih naučili kako da troše, pa je Premier liga ovog ljeta potrošila ugrubo 1.120.000.000 eura na pojačanja, ali samo će rijetki reći da su Englezi - ili barem većina njih - kupovali bolje nego Španci ili Italijani.
I ne mislimo tu samo na skoro pa svemoguće Real i Barcu, već i manje klubove poput Atletica, Valencije, Villarreala, Seville... Svi oni manje-više redovno svoj budžet uspijevaju da oplemene novcem koje im baš engleski klubove na račun uplate za trud prilikom traženja bisera u zemljama trećeg svijeta. Uostalom, zar nije Valencija Nicolasa Otamendija platila 12.000.000 eura, a Cityju ga prodala za 45.000.000 eura, a to je samo jedan u nizu primjera.
I dok su Englezi rasipali milione Španci su tražili jeftino, a kvalitetno. Pa možda čak u nekim slučajevima i kvalitetije. Sevilla je recimo dovela Fernanda Llorentea, Jevhen Konopljanku, Michael Krohn-Dehlija, Adila Ramija, Gaël Kakutu i Steven N'Zonzija. Sve skupa za 12.000.000 eura. Otprilike 500.000 eura više od sume koju je primjera radi Manchester City platio za Fabiana Delpha.
Uostalom, otkako su 2008. godine ManchesterUnited i Chelsea igrali finale Lige šampiona Englezi su osvojili samo još jednu titulu u Europi - 2013. to je učinio Chelsea. Manchester United je 2009. i 2011. igrao finala. Španci u tom periodu imaju četiri pehara (tri puta Barcelona, jednom Real Madrid), ali i još četiri u Ligi Europe (po dvije za Sevillu i Atletico Madrid, koji je 2014. igrao i finale Lige šampiona).
Englezi, pamet u glavu!
