sport.ba @sport.ba
Na dugoj listi igrača splitskog Hajduka od 1911. do danas, nalaze se i pet Matošića, od kojih Jordan i Ivan pripadaju prvoj generaciji (1911-1912), Jere i Jozo trećoj (1931-1941), a Frane se nalazi na sredini, između treće i četvrte, jer je svoj igrački vijek gradio i prije i poslije drugog svjetskog rata.
Od tri rođena brata, Jere (rođen 1910.) je najstariji, ali je za prvi tim Hajduka odigrao i najmanje utakmica (samo 21), srednji brat Jozo (rođen 1913.) nastupio je 471 put i dao 53 gola, a apsolutni rekorder je najmlađi Frane (rođen 1918.) sa 739 utakmica i 729 golova, ujedno, i sa najdužim igračkim stažom.
Jere i Jozo počeli su i završili u Hajduku, dok je Frane pomalo i "stranstvovao", pa je u svoj sveukupni učinak unio 1.010 utakmica sa 1.006 golova, od čega je odigrao za razne timove Hajduka 943 (golova 973), za reprezentaciju Jugoslavije šesnaest (četiri gola), za reprezentaciju Splita deset (sedam golova), za Bolognu 33 uz petnaest golova, za BSK (Beograd) osam uz sedam golova.
S takvim dugim igračkim stažom i s takvim učinkom malo se nogometaša može pohvaliti u Jugoslaviji. Dodajmo da su obojica prekinuli aktivnost u vrijeme drugog svjetskog rata i da su igrali u godinama kada je bilo manje utakmica, turneja, a razna kup natjecanja nisu ni postojala. S obzirom na dug igrački staž, u normalnim prilikama i u našem vremenu, svakako da bi imali još bogatiji sveukupni učinak.
Dres reprezentacije Jugoslavije od Matošića oblačili su Jozo i Frane. Svoj dug i toliko uspješan sportski vijek, 1954. braća Matošići su obilježili i knjigom uspomena "20 godina u bijelom dresu", u kojoj su na nekih 130 strana obojica izložili svoj "život i priključenije" - kako bi rekao Dositej.
Dosta su napisali, iznijeli mnoga sjećanja, a imali su što kazati. Jer, oni su pripadali redu naših najistaknutijih nogometaša, čiji je ugled otišao mnogo dalje od splitske Rive, od obala mora.
Dječak na golu "bilih"
Jozo se pojavio u Hajduku kao - golman. Tek je prešao petnaestu godinu kada su prilike natjerale vodstvo Hajduka da 1929. brani gol protiv Concordije. Zagrebački "zeleni" gostovali su u Splitu i s Hajdukom odigrali četiri prijateljske utakmice.
Domaći su dobili prve tri (3:2, 3:1, 5:3). Budući da su se neki igrači umorili, među njima i golman Dujmović ("koji se izubija", kako kaže Jozo), na gol je postavljen stariji Matošić. Visok, sav usplahiren i nespretan. Publika mu se smijala, ali su ga hrabrili iskusni bekovi Rodin i Gazari.
Kod vodstva Hajduka 3:2, lijevo krilo gostiju Pavelić iznenada je šutirao, Jozo se bacio, spetljao i lopta je ispod njega ušla u gol.
Na vrisak publike, koja se smijala grohotom, prišao mu je Rodin:
"Ajde, bolan, ni ništa...."
Pobijedili su Splićani ovog puta sa 6:4, a Jozo se grizao zbog slabe igre. Polije je polako stjecao samopouzdanje i mijenjao mjesta po timu - golman, bek, krilo, centar - dok se nije ustalio i proslavio na beku.
Kao rezervni golman, 1931. putovao je na onu poznatu turneju Splićana po Južnoj Americi, koja je trajala četiri mjeseca, na kojoj se prešlo 36.000 kilometara, prošlo kroz devetnaest zemalja i posjetilo 34 veća grada.
Četiri godine kasnije, sličan početak imao je i mlađi brat Frane. On je kao Kaliternin "tić" obukao bijeli dres na gostovanju u Gospiću. Tada je prvi put spavao u hotelu, doživio da ga za ručkom služi konobar. Domaći Građanski pobijeđen je sa 5:0 i 5:1 u pravoj prijateljskoj utakmici.
U prvoj sezoni, Frane je za Hajduk dao 22 gola, ali nije još uvijek nosio hlače. Obući će ih tek poslije jednog gostovanja u Zagrebu (kakva sramota da centarfor ide u kratkim hlačama), ali i tad i uvijek napominjati i napisati...
"Lako je bilo mladom igraču ući u prvi tim "Hajduka" kad su ga svi hrabrili i pomagali, s njim se zajedno radovali uspjesima"...
Samo jednom zajedno
Jozo je dres državne reprezentacije obukao prvi put u Beogradu 1. travnja 1934, kad je na lijevom beku zamijenio Beloševića. Pobijedili su Bugari sa 3:2. Posljednji, dvadeset i četvrti put ponio je dres reprezentacije 22. rujna 1940. ponovo u Beogradu. I opet smo bili poraženi, ovog puta od Rumunjske sa 2:1.
Nije igrao 1939. protiv Engleske i Italije iako je uzet u obzir i to je veoma želio, ali je to u nesređenim prilikama zabranio Hrvatski nogometni savez. Smatra da je najbolju igru u reprezentaciji pružio 6. rujna 1937. kada smo u Beogradu pobijedili Rumunjsku sa 2:1 (2:0).
Od nogometa se oprostio 1947. u Zagrebu prilikom susreta Hajduk - Lokomotiva. Prema tome, njegov igrački vijek bio je dug osamnaest godina. Poslije toga izvjesno vrijeme radio je kao trener u Splitu, Rijeci, Dubrovniku, gdje se nastanio na Lapadu i sa obitelji danas drži "Dalmatinsku konobu" na pedesetak metara od stadiona.
Frane je ušao u reprezentaciju 8. svibnja 1938, kada smo u Bukureštu njegovim golom svladali Rumunjsku sa 1:0. Do rata, četiri puta kao lijeva polutka, a triput kao centar igrao je sedam utakmica. Poslije rata boje Jugoslavije branio je još devet puta. Od reprezentacije se oprostio poslije petnaest godina, 9. svibnja 1953. u Beogradu protiv Grčke, kada smo pobijedili sa 1:0 opet njegovim, šestim golom za državni tim.
Tad je imao 35 godina, sijede vlasi i ogromno iskustvo, koje mu je i pomoglo da iskoristi zbunjenost grčke obrane koja je stala forsirajući ofsajd.
Braća Matošići samo jednom su igrali zajedno u reprezentaciji. Bilo je to 6. svibnja 1939, kad su nas u Bukureštu Rumunju pobijedili sa 1:0 golom Dobaia u 89. minutu igre! Tad je Lovrić na golu Jugoslavije prvi put zamijenio Glazera.
Svoju jedinu zajedničku igru u timu Jugoslavije braća Matošići nisu imali sreće da zaključe pobjedom.
Brat protiv brata
Dogodilo se i to da su Joza i Frane jednom igrali jedan protiv drugog. Frane je 1939/40. kratko vrijeme boravio u Beogradu i nosio dres BSK-a. U prvenstvu 1940. sastali su se BSK i Hajduk:
"Igrao sam zaista protiv brata i "Hajduka" (piše Frane). Nisam htio igrati desnog veznog, jer bih se sudario s bratom Jozom. To je bilo jedini put u životu kada se nisam veselio pobijedi. Obratno, bio sam pokunjen i žalostan, jer je klub čiji sam dres nosio nemilosrdno tukao mog "Hajduka" sa 9:0. Nikad takav poraz "majstor s mora" nije doživio od 1919. godine. Nijedan gol nisam dao mom "Hajduku".
Frane je 1954. napravio zanimljiv saldo svoje karijere: prvi put za prvi tim Hajduka igrao je 28. ožujka 1934. protiv sarajevske Slavije, kada su Splićani pobijedili sa 9:0, a on dao tri gola - 28. ožujka 1954. obilježena je dvadesetogodišnjica od tog dana. Opet su gosti bili Sarajlije, opet je pobijedio Hajduk (sa 4:2), i opet je Frane dao tri gola.
On je tom prilikom izračunao da je kroz treninge i utakmice (uzimajući u obzir i igre za juniorski tim) u svakoj godini utrošio po 2.720 sati, u cijeloj karijeri 55.900 sati ili 2.329 dana.
To je veliko samoodricanje, ali Frane ima i svoje priče:
"Ne putuje se po svijetu i nogomet igra bez žrtava. 'Ko ih nije kadar podnijeti, bolje da se ne prihvati toga posla".
U partizanima
Pogodivši cjelokupan život zemlje, rat je prekinuo i svaku sportsku aktivnost.
I talijanski okupator nastojao je u Splitu obnoviti "Hajduk" i stvoriti tim "Spalato" namjeravajući da ga uključi u Prvu talijansku ligu, ali je u tome naišao na odlučan otpor rodoljuba.
Posebno na udaru bio je Jozo, kome su Talijani nudili 200.000 lira (u to vrijeme pravo bogatstvo) da trenira "Spalato".
"Legao sam u krevet praveći se bolestan" - piše Jozo, pa dodaje:
"Tri godine nisam dolazio na igralište, nisam čak ni prolazio mimo našeg placa. Kad sam morao nekud u taj dio grada, obilazio sam i triput dužim putem samo da ne vidim plac i dom. Tužno su izgledali dom i igralište s tuđim i mrskim zastavama i onim mnogobrojnim uniformama što su se tu vrzle"...
U rujnu 1943. Jozo se priključio partizanima u slobodnom Klisu. Ušao je u sastav Prve dalmatinske proleterske brigade.
Frane se prebacio na Brač, gdje je bio topnik artiljerac.
Sastali su se na Visu prilikom prikupljanja igrača "Hajduka", koji su izišli iz okupiranog Splita. Po naređenju, Jozo im je pošao u susret, ali je na putu od Orebića za Podgoru ova grupa naišla na jaku njemačku zasjedu. Epopeja "Hajduka" kao tima NOV i POJ poznata je dobro. Tu slavu podijelili su zajedno i braća Matošići, kojima se pridružio i Jere.
Kakvi su bili?
Umjesto osobnog zaključka o braći Matošićima, bolje da navedemo mišljenja njihovih sugrađana koji su ih bolje poznavali, s njima dijelili kruh...
Živko Roje o Jozi:
"Joza je bija naš najbolji bek i čuva branku dušom i tilom, ni niko ga ni moga proć ni obalit, a nikad nikoga ni udrija, nikad grubu rič ni reka, ve je uvik umiriva di su se svađali. Jedan put ga je niki igrač u Zagrebu nikoliko puti sebice dobro obaturnuja, pa se Jozo najidija i zapritija temen igraču: "Čekaj ti berekinu, reću ja bratu Frani, ne'šti mene za ništa tuć!"
A na Franu su uvik svi nasrćali žestoko, samo da ga onemogućidu, pa on to ne bi moga uvik podnit i uzvraća bi kako bi zna i moga."
Bernard Vukas o Franu:
"To je igrač sa izvanrednim fizičkim sposobnostima, protkanih odličnom tehnikom jednostavnih akcija. To je, u stvari, kompletan nogometaš kojeg se samo poželjeti može i u kojeg želim da se ugledaju buduće generacije nogometaša."
Dr Šime Poduje o obojici:
"Rođeni su u poznatoj splitskoj patriotskoj i puntarskoj obitelji, već zarana poprimili su duh borbenosti, požrtvovnosti, samoprijegora i ljubavi prema svom rodnom gradu. Skromni po prirodi, Jozo otvorenije naravi, a Frane ozbiljniji, primjer su prijateljstva, kako na igralištu, tako i van njega.
I jedan i drugi predstavljaju i najljepše i najbolje što se u sportu može zamisliti. Dosljedni u služenju jednom idealu, atletski građeni, svjesni da radi uspjeha u sportu treba i sportski živjeti, oni označuju putokaz mladim generacijama, koje iz njihovog služenja sportu crpe danas, a crpit će i ubuduće, dok se ime Hajduka bude spominjalo, uvijek nove snage, uz pomoć kojih je njihov Hajduk postao velikim klubom."
Toliko poštovanja jednoga kluba i jednoga grada koliko su Hajduk I Split iskazivali prema braći Matošićima teško je naći u analima jednoga našeg sporta.
Po svemu rečenom, pa makar i ovako ukratko, oni su to i zaslužili.
