sport.ba @sport.ba
“Hvatajući ili bacajući loptu čovjek se preobražava, biva drugačiji, lakši i ljepši, prevazilazi sebe, približava se bestežinskom stanju i visinskom letu, trijumfu svoga tijela i u isto vrijeme pobjedi nad njim.” Ivo Andrić
Naš nobelovac je bio zaljubljen u košarku. Taj čarobni sport na ove prostore dolazi s Williamom A. Wielandom, koji je kao izaslanik američkog Crvenog krsta u Beograd stigao davne 1923. godine kada je tamošnjim studentima u amanet ostavio košarkašku konstrukciju, koševe i nekoliko lopti. Tako je zapravo počelo…
Košarka je otvorila vrata i Bosne i Hercegovine, te uselila u svaku poru naše domovine. U svim gradovima i palankama ona je našla svoje mjesto pod suncem, iznjedrila je talentovane djevojčice i dječake koji su slavu bosanskohercegovačke košarke prenosili širom kugle zemaljske.
Mi, njeni zaljubljenici, uživajući u čarima i ljepoti koju nam je pružala, nesvjesno smo je nadograđivali, unapređivali i razvili do neslućenih granica te tako osvojili mase košarkaških sljedbenika i pretvorili je u jedan od najpopularnijih sportova u našoj zemlji.
Igra prije svega Igralo se na zemljanim, betonskim i asfaltnim podlogama, s drvenim tablama i loptama od gume ili kože. Rijetko se mogla naći dimenzijama adekvatna sportska dvorana, tako da su organizatori bili primorani da takmičenja organizuju u proljetnom i ljetnom periodu kako bi zadovoljili dimenzionalne košarkaške propozicije odnosno, kako bi se takmičenje održalo pod regularnim uslovima.
Klubovi nosioci najbolje košarke u BiH bili su sarajevski “Željo”, banjalučki “Borac” i tuzlanska “Sloboda”. Igrala se savezna liga na nivou bivše države, a prvaci republičkih liga odlazili su na dodatne turnirske kvalifikacije, pa je tako Sarajevo dobilo i svog prvog prvoligaša 1961. godine. To je pošlo za rukom KK Željezničar i to na kvalifikacijama odigranim u Zagrebu.
Inače, već tokom 1946. godine počela su takmičenja u košarci i u tome je najuspješnija bila beogradska “Crvena zvezda” koja je devet godina zaredom dominirala jugoslavenskom košarkom. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije prvi put se na Evropskom prvenstvu pojavljuje 1947. godine gdje je zauzela pretposljednje mjesto.
Ipak, bez obzira na slabije reprezentativne rezultate, evidentan napredak jugoslavenske košarke donio je i titulu svjetskog amaterskog šampiona 1970. godine u Ljubljani. Tada praktično dolazi do neviđene ekspanzije košarkaške igre i masovnog interesovanja za košarku. Interesantno je, a možda i zabrinjavajuće za taj period, to što za državnu seniorsku reprezentaciju sve do pojave Mirze Delibašića 1975. godine nijedan “Bosanac” nije nosio nacionalni dres, a nije da nije bilo dovoljno kvalitetnih igrača.
Vjećislav Tolj
Prvi derbi i prva titula
Sarajevo doživljava košarkaški bum kada KK Mlada Bosna u sezoni 1967/68 postaje jugoslovenski prvoligaš na kvalifikacijama odigranim u Pirotu. S obzirom na to da u gradu Sarajevu nije bilo adekvatne sportske dvorane, utakmice su se igrale u Zenici.
Ipak, prava euforija dolazi početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Sarajevska KK Bosna stasava u respektabilan i moderan klub koji predstavlja ozbiljnu konkurenciju “Želji”. I tada se događa nevjerovatan trenutak. Derbi u Skenderiji privlači devet hiljada gledalaca, tražila se karta više i na kraju je tri hiljade ljudi ostalo na platou ispred Skenderije.
Razvija se i ženska košarka. Ekipa KK Željezničar 1971. godine osvaja prvu šampionsku titulu predvođena legendarnim košarkaškim stručnjakom Ljubišom Lučićem.
U svojstvu daljeg razvoja i popularizacije košarkaškog sporta, oba sarajevska kluba krenula su s otvaranjem takozvanih košarkaških škola za najmlađe uzraste. Može se reći da u to vrijeme u Sarajevu nije postojala osnovna škola u kojoj nije bilo trening centra za razvoj najmlađih košarkašica i košarkaša, što je dovelo do velike selekcije iz koje su izrasli mnogi vrsni sarajevski košarkaši.
KK Bosna je u tom periodu i u tom segmentu bila uspješnija od ljutog gradskog rivala, pa osim što je imala veći broj punktova za najmlađe, opredijelila se i na sportsku politiku angažmana mlađih igrača, dok je “Željo” tražio sigurnost statusa dajući prednost starijim i iskusnijim igračima, a što se kasnije pokazalo kao pogrešan izbor.
KK Željezničar u tom periodu, a sve u svrhu očuvanja prvoligaškog statusa, angažuje iskusne igrače poput Nemanje Đurića i Zorana Marojevića, bivše YU reprezentativce, dok istovremeno u Bosnu dolaze Mirza Delibašić, Rašo Radovanović i Zdravko Čečur s istim ambicijama spašavanja kluba od ispadanja iz tadašnje Prve jugoslovenske lige.
Košarkaška renesansa
Tih 70-ih godina košarkaška reprezentacija Jugoslavije “pokorila” je sve protivnike i na svim nivoima. Od Olimpijskih igara, svjetskih i evropskih prvenstava, pa sve do Mediteranskih igara. Obaveza koja nam je prešla u naviku bila je osvojiti zlatnu medalju. I to se u najvećem broju slučajeva i dešavalo.
Bio sam direktni sudionik tih lijepih košarkaških godina i tvrdim da je kvalitet jugoslovenske košarke proizlazio iz kontinuiteta rada s najmlađim, tako da smjena reprezentativnih selekcija nikada nije bila “bolna” i uvijek je donosila kontinuitet kvalitetnih igara i zacrtane rezultate.
Od Vardara pa do Triglava postojao je sistem jugoslavenske škole košarke koja je donoseći rezultate evidentno ukazivala na kvalitetan sistem rada s najmlađim, a pokazalo se da masovan priliv mladih u košarkaške dvorane ima pozitivan trend zdrave konkurencije iz koje su izvirali mladi talenti. Osim toga, a što je i društveno korisno, iz konstantnog kontakta sa saigračima odrastali su djevojke i momci koji su, osim sportske edukacije, dostizali visok nivo socijalne svijesti i kasnije postajali zdravi članovi svoje zajednice.
Bosna je šampion
U sezoni 1978/79. KK Bosna postaje šampion Jugoslavije, a u Grenoblu osvaja titulu evropskog prvaka, prvu u istoriji ovih prostora na klupskom nivou. Sreo sam tako jednom u Trstu Dinu Menegina, legendu talijanske košarke, koji mi se požalio da su sudije na toj utakmici svojim odlukama “šiljile” za Bosnu protiv njegovog Emersona, a ja mu kažem da je jedina prava istina to da iza pobjede stoji kontinuirani kvalitetan rad i olimpijski bazen znoja ugrađen u titulu. Nakon Bosne krenuli su i ostali – Cibona, Jugoplastika, Partizan…, pa je tako jugoslovenska škola košarke preuzela i klupsku dominaciju u Evropi. Važno je reći da nijedan od tih klubova nije imao stranih igrača u svojim redovima i da su svi igrači bili “YU košarkaški proizvod”.
Dvorane su bile prepune publike koja je uživala u istinskim ljepotama košarke koju su igrali vrhunski majstori. I sve to trajalo je do trenutka u kojem nije uništen samo sport, nego i život BiH prvi put na EP
Ratna Bosna i Hercegovina je na Evropskom šampionatu u Njemačkoj 1993. godine osvojila odlično osmo mjesto. To je bilo ravno osvajanju medalje jer ti momci predvođeni Mirzom Delibašićem nisu imali apsolutno nikakve uslove da se pripreme za tako zahtjevno takmičenje. Nije bilo garancije za bilo kakav rezultat, ali bosanski inat i košarkaško znanje sticano godinama ranije, osigurali su nam da se adekvatno predstavimo u Evropi iako u zemlji iz koje dolazimo bjesni užasan rat.
Najbolji strijelac Evropskog prvenstva, s prosjekom od 25 poena po utakmici, bio je naš Dino Bilalović, veliki igrač koji nas je, nažalost, vrlo mlad napustio. Seniorska reprezentacija Bosne i Hercegovine učestvovala je na još osam evropskih prvenstava, ali ta učešća možemo smatrati neuspješnim jer nismo više nikada uspjeli proći u drugi krug takmičenja.
Mlade snage
Tačno 23 godine nakon istorijskog osmog mjesta, ohrabruju nas rezultati naše juniorske reprezentacije koja je na posljednjem Evropskom prvenstvu u Grčkoj osvojila 4. mjesto ubjedljivo ispred Srbije, Hrvatske i Crne Gore. I umjesto da nakon ovog sjajnog rezultata ti momci dobiju svoje mjesto u našim najboljim ekipama, počinje rasprodaja talenata p raznoraznim evropskim klubovima vrlo niskog rejtinga.
Još sam davno javno protestovao zbog toga što je mladi Sandro Gačić pripao Albaceteu, što je Adin Vrabac godine proveo na klupi Triera, a Aleksandar Lazić obukao dres ljubljanske Union Olimpije. Zašto da naši ljubitelji košarke budu uskraćeni za ljepotu njihovih talenata? I što je najgore, kao što je na kraju ispalo i s Nihadom Đedovićem, ne igraju za svoju reprezentaciju.
Još veću sportsku bol osjećam prateći zbivanja oko naših kadeta. Kao što znamo, ta zlatna generacija pomela je sve svoje vršnjake u Evropi. Kao kaznena ekspedicija pobjeđivali su sve protivnike prvo na Olimpijadi mladih održanoj u Gruziji, a onda su u Litvaniji osvojili zlato pobjedom u finalu nad favorizovanim domaćinom.
Zaboravljena “Zlatna djeca”
Tu noć slavlja i sreće nikada ne smijemo zaboraviti jer svi oni koji misle da je lako biti prvak Evrope, neka probaju to ostvariti u bilo čemu i na bilo koji način. Dječaci, golobradi maloljetnici, donijeli su nam najsjajniju sportsku medalju. Istorijsko zlato. Pitanje je može li se to više ikada ponoviti? Istina je da smo košarkaška nacija, istina je da talenata ima i da će ih sigurno biti još, ali način na koji mi ove vrijednosti rasipamo ne garantuje nam svijetlu budućnost.
Naime, kao i s juniorima, niko od klubova nije ponudio sigurno košarkaško utočište našim zlatnim kadetima, a Evropa se već pobrinula da većinu njih razgrabi. Neki su i ostali u bh. klubovima, ali s minimalnim šansama da uskoro postanu prvotimci i dobiju adekvatnu minutažu. Josip Pandža, trener tih zlatnih dječaka, treba da ih vodi na Svjetsko prvenstvo, a u jednom intervjuu očajnički kaže da niti zna kada će ih okupiti, ni ko će od njih doći ili bolje rečeno, moći doći na eventualne pripreme. Dok kadeti turske reprezentacije idu s turnira na turnir uigravajući ekipu, dok Španci osim turnira obavljaju i bazične pripreme spremajući se za Svjetsko prvenstvo, naši su zlatni momci u kontaktu isključivo preko mobilne telefonije.
Najbolji junior u Evropi, Džanan Musa, tavori u zagrebačkoj Cedeviti. Sjajni Lazar Mutić sjedi na klupi trećeg tima madridskog Reala, a Njegoš Sikiraš, član trećeg tima Stella Azzura iz Italije, možda se i ne oporavi od ozbiljne povrede koljena. Zlatni dečko Sani Čampara skoro i ne igra za Sparse, dok Amar Barukčija ima ozbiljnih problema s povredom leđa. Emir Čerkezović ne može ni da dobaci do prvog tima tuzlanske KK Slobode iako je evropski šampion…
Dakle, mnogo je tu problema koji se moraju rješavati ukoliko želimo da naši zlatni momci ostanu na evropskom tronu. Uostalom, postavlja se pitanje da li uopšte želimo velike rezultate? Ukoliko je to tako, onda na svim nivoima moramo donositi zakonska rješenja kojim ćemo zaštititi naše talente od sumnjivih menadžera i prodaje u bescjenje. Mala smo mi država, s malo stanovnika, pa one vrijednosti koje stvorimo moramo realno procjenjivati kako bismo osigurali barem minimalna ulaganja u nove sportske generacije i nove uspjehe.
