sport.ba @sport.ba
Diego Simeone je poslan na tribine tokom pobjede Atletica nad Malagom u subotu uvečer, nakon što je navodno rekao momku koji je dohvaćao lopte da ometa tok meča i da ubaci loptu na teren baš kada je protivnički napadač trčao po krilu tokom opasnog kontra-napada.
Činilo se da Simeoneu nije bilo važno kako njegov tim pobjeđuje, bilo je samo važno doći do toga. Argentinac je donio zlatnu eru za Atletico Madrid držeći se svojih principa i dok "Vicente Calderon" možda nema glamur Realovog BBC-a, ili Barceloninog MSN-a, Atletico obično pobjeđuje.
Ustvari, manjak poznatih ličnosti poput Ronalda ili Neymara bi moglo biti ono zbog čega rijetko gube. Skupi igrači se, ponekad, mogu umoriti od stalnog zatvaranja protivnika i igranja utakmica u kojima moraju da se brane izvan svog šesnaesterca, dok Atletico nije baš siromašan, tim koji imaju nije poznat po zvijezdama – to je kolektiv. Kolektiv uvijek pobjeđuje.
Kako je to Simeone uradio?
U 52 utakmice u svim takmičenjima ove sezone, Atletico je odigrao čak 33 bez primljenog gola. Ključ ovakvih rezultata je defanzivna organizacija, i dok se Van Gaal ismijava zbog igre Manchester Uniteda koja je prilično dosadna, Simeone je poznat po teoriji u kojoj tvrdi da tim koji primi manje golova, pobijedi u više utakmica.
Daleko od parkiranja autobusa, Atletico agresivno brani loptu poput psa koji brani svoju igračku. Poput svog menadžera dok je igrao, Atletico je dobar bez super zvijezda, ali je postao bezobzirna pobjedonosna mašina s intenzivnom snagom i požrvovanošću koju je Simeone donio u klub.
David Beckham se sjeća Simeoneove filozofije “pobijediti po svaku cijenu” iz njihovog susreta sa Svjetskog prvenstva 1998. godine. Atleticovi igrači troše vrijeme, glume faule i rade sve što mogu kako bi što sebi prilagodili pravila. To je odlično kada navijate za njih, ali je frustrijajuće kada igrate protiv njih.
Atletico je koristio različite formacije i igrače tokom Simeoneovog boravka u klubu, ali osnovna filozofija ostaje ista: brani se, budi agresivan i daji golove u napadu.
Protiv jakog protivnika Atletico obično igra sa formacijom 4-4-2 ili 4-4-1-1, igraju defanzivno i koriste posjed i prostor protiv svojih protivnika prije nego krenu u brze, uništavajuće napade.
U pobjedi od 2-0 nad Barcelonom, Atletico je uradio ono što najbolje radi. Na slici se samo ne vidi lijevi bek, Filipe Luis, i Fernando Torres. Cijeli tim stoji iza lopte i čeka Barcelonu da krene na njih. Do vremena kada domaći tim dođe do Atleticove defanzivne trećine, jednostavno nema prostora za dodavanje. Ako se previše približe odbrani Jorgandžija, lopta se izbija, a ako zaprijete da će proći iza odbrane, onda budu faulirani.
Ako lopta krene prema krilima, tim se mijenja na tu stranu i taj napadač je istovremeno zatvoren. Ako igrač prođe pored veznjaka, drugi igrač čeka odmah iza njega. Prednost od ovakvog postavljanja jeste da kada izgube loptu, igrači stoje blizu jedni drugh u istom prostoru čekajući da uzmu loptu i da je pošalju prema napadaču.
Atletico na svakoj utakmici ima isti princip igre. Ovdje je tim okružio PSV dok pokušavaju da ubace loptu u šesnaesterac, s dva reda od četiri igrača koji čuvaju taj prostor. PSV je talentovan, opasan tim i uspijevaju da odigraju duple pasove i prodriblaju zadnju liniju odbrane.
Igrač dobije priliku za šut na gol i Jan Oblak upiše odbranu, ali to znači da Atletico ima odbijenu loptu oko svog penala – to je za Simeonea jednako hodanju po lavi.
Odmah skoro svaki veznjak i defanzivac formiraju blokadu ispred gola, ograničavajući prostor i preventirajući PSV igrače da šutiraju. Mogu da održavaju posjed i da proslijede loptu do krila, ali disciplinovana odbrana to uvijek očisti.
Antonie Griezmann čeka blizu sredine da ide za dugim loptama, ili eventualno drži loptu dok ne dođe ostatak tima.
To je ustvari slično načinu igranja prvoplasiranog tima Premier lige. Leicester ima u prosjeku 21.5 presjecanja po utakmici i otprilike imaju posjed od oko 45%, dok Atletico ima u prosjeku 20.2 presjecanja i oko 49% posjeda. To je vrsta sistema kojeg izbjegavaju veliki igrači. Možete li zamisliti Ronalda da igra blizu svog šesnaesterca?
Bayern Minhen u prosjeku ima 67% posjeda i imaju samo 13.1 presjecanja po utakmici. Bayern ima loptu, iskorištava prostor i kroz uigrano kretanje i pametno dodavanje, natjeraju svoje protivnike na predaju. Atletico igra na potpuno drugačiji način, postavljajući zamku i napadajući kada protivnik to najmanje očekuje.
Čini se da je sredina terena nebitna za Atletico, tim pokušava pokušava da prođe kroz sredinu što je brže moguće.
Ovdje Godin vodi loptu naprijed umjesto da je pokuša dodati kroz sredinu, ili na krilo i onda nazad kako bi se održao posjed, on je samo gura naprijed. Vidite da napadači čekaju na to.
Luciano Vietto počinje s trčanjem u perfektno vrijeme, smiruje loptu i nije imao sreće da zabije gol. Defanzivac ga je pomjerio od gola, četiri veznjaka su toliko izašla toliko visoko su trebali biti tu da vrše pritisak i da uzmu loptu što je prije moguće.
Atletico se baš ne brine o tome kako da zadrže loptu u svom posjedu i njihova tačnost pasova u prosjeku je 78%. Bez obzira da li je to duga lopta, nabačak ili brzi kontra napad, Simeonea ne zanima kako je lopta došla u šesnaesterac, sve dok lopta tu dolazi, i dok pobjeđuje. Trenutno njegov tim obično pobjeđuje.
Tako je bilo i sinoć, kada je u Madridu pao i veliki Bayern. Atletico nastavlja borbu na dva fronta, a kako god da završi Diego Simeone i njegovi ratnici su pobjednici.
