sport.ba @sport.ba
Uoči subotnjeg finala Lige prvaka između Reala i Atletica u Milanu, prisjetili smo se duela madridskih rivala prije dvije godine u finalu u Lisabonu pričama o Realovom učitelji Zinedineu Zidaneu i njegovom učeniku Carlu Ancelottiju i Atleticovom treneru Diegu Simeoneu, odnosno koliko se i je li se uopće promijenio u odnosu na 2014. Danas podsjećamo kako je Simeonov Atletico do još jednog veličanstvenog uspjeha došao frapantnom sličnošću s najvećom bajkom europskog nogometa, novim engleskim prvakom Leicesterom:
Finalist Lige prvaka i senzacionalni prvak Engleske dijele toliko međusobnih sličnosti, odnosno različitosti u odnosu na ostale elitne europske klubove: Narugali su im se tako što su do fantastičnih uspjeha došli kao siromasi u usporedbi s njima, preplaćeni na pobjede 1:0, ni najmanje ne mareći za posjed lopte, još manje lijepu igru, zabijajući kriminalno malo, ali primajući još manje, a glavni aduti su im bili žestoki presing, točnije obrana koja počinje od "čak" dva napadača, te kontranapadi.
Blizanci uništili moderniste taktikom iz muzeja
Ipak, ono što ljubitelje nogometa posebno intrigira je da su njihovi treneri Simeone i Ranieri, šivajući iz skromnog materijala u odnosu na skupocjene tkanine kojima raspolažu krojači iz njihovih zemalja i ostatka kontinenta, do titula i velikih finala došli tako što su njihove ratničke momčadi skrojili u taktiku 4-4-2, koja se već dugo vremena smatra reliktom prošlosti u svijetu modernog nogometa u kojem je 4-2-3-1 svetinja.
Zašto više nitko ne igra "s dva napadača"?
Kultnu, ali posljednje desetljeće i pol anakronu, demodiranu taktiku, kojom se, vladala je dogma, ne možete suprotstaviti sveprisutnom i pomodnom 4-2-3-1, jer kako onaj koji zna brojati odmah shvaća, ako joj kontrirate sa 4-4-2, onda na sredini terena imate igrača manje. A na sredini terena "gube se i dobivaju utakmice".
I kako su onda Atletico, Leicester i njihovi treneri do doista veličanstvenih uspjeha došli tako što su očito manje kvalitetne igrače od konkurenata, još i posložili u inferiorni i zastarjeli 4-4-2?
Obrana je najbolji napad
Tako što su se držali kreda koji smo nazvali "obrana je najbolji napad", jer obrana vlastitog gola počinje tako da na samom početku akcije suparnika, pritisnete pred njegovim. Atleticovi Torres i Griezmann, kao i Leicesterovi Vardy i Okazaki, bez lopte rade ništa manje nego s njom u nogama, jer od njih počinje presing na suparničku obranu i tako se protivnika tjera na grešku i dolazi u priliku.
Eto nas i kod prve velike koristi od zastarjelog sustava i to protiv jedne od najvećih blagodati modernog načina igre: Stoperi više ne služe samo za ispucavanje lopte, nego danas od njih počinje igra. Na cijeni su oni koji su dodatni veznjaci, odnosno koji znaju iznijeti loptu te preciznim, dugim proigravanjem rastvoriti stranu ili gurnuti napadača u priliku. Kao što znate, središnjim braničima Atleticovih ili Leicesterovih protivnika to nikako nije moguće, jer čim to pokušaju, prema njima se zalijeću dva suparnika.
Udarnici s krila: Inače bi bili dva igrača više u napadu, a čunjevi u obrani, ali ovi su dupli bekovi i beton koji povezuje zid na sredini
Krilni igrači najvažnija su karika ovog sustava, prije svega u obrani, jer poznato je da u napadu i ako nisu vrhunske klase, čine dva čovjeka više njihovim momčadima. I jedan i drugi junak naše priče, ovdje raspolažu s pravim ljudima za složeni zadatak koji moraju ispunjavati i dodatni posao koji se od njih očekuje. Kod Atletica Koke i Saul itekako znače u ofenzivi, kada se vraćaju kako bi pokrili prostor ispražnjen prodorima bekova Juanfrana i Felipea Luisa, ali i kada im pomažu u prilikom napada suparnika po bokovima, zahvaljujući čemu bekovi ne ostaju sami.
Leicesteru također krila pokrivaju prostor prilikom prodora njihovih bekova, te se pretvaraju u dodatne braniče kada protivnik pokušava probiti uz aut-liniju. Mahrez i Albrighton nisu ništa manji udarnici od kolega iz Atletica. Koliko Leicesteru vrijedi čovjek na krilu dovoljno pokazuje što je Riyad Mahrez proglašen najboljim nogometašem Premier League, ali i on je profitirao zbog toga što je krilo u ovom, a ne polušpica u drugom sustavu, 4-2-3-1.
Jer da je postavljen u potonjem sustavu, ostala bi neiskorištenom njegova kapitalna komparativna prednost u odnosu na protivničke bekove - brzina, točnije ubrzanje koje dobije nadirući sa centra ili svoje polovice, gdje se cijela njegova momčad povuče kada protivnik ima loptu, prije nego što krene bjesomučno nadiranje bijesnih Lisica. Mahrez u tome ima ključnu ulogu, ali da je pri tome bliže protivničkim bekovima, odnosno protivničkom golu, bio bi mu bliži i suparnički blok, a manevarski prostor bitno skraćen. Tako da je očito zašto su od Mahreza na krilu u sustavu 4-4-2, ogromne koristi imali i igrač i momčad.
Igrač manje na sredini? Ne, igrač više
Spomenuli smo da je sredina terena mjesto gdje momčad u sustavu 4-4-2 imaju igrača manje u srazu s protivnicima posloženima u 4-2-3-1, ali kako smo već naveli, brojčanom deficitu na centru Atletico i Leicester doskočili su tako da im prve "defenzivne vezne" igraju napadači i eto kako se manjak pretvara u višak, a sustav iz muzeja postaje avangarda.
Upravo je nesebičnost, nesvojstvena golgeterima podjednako pred golom (Vardy je ove sezone namjestio osam ključnih golova u Leicesterovom pohodu), ali i kada je u pitanju rad za momčad, novi i možda presudni ključ uspjeha finalista LP i prvaka Engleske, barem kada je u pitanju blokiranje protivničke igre i protoka lopte kroz sredinu, koja bi po svemu trebala biti "meki trbuh" ove dvije momčadi, mada je nemoguće za ekipe kojima tamo vladaju Gabi i Kante, reći da im je taj dio prilika za protivnika.
Kod Atletica i Leicestera to nije slučaj i zato što čim izgube loptu, jedan od napadača spušta se daleko na centar među protivničke centralne veznjake, čime 4-4-2 postaje 4-5-1 i više nitko ne govori da ovako u sredini Atletico i Leicester imaju igrača manje, posebno jer se vraćanjem napadača, jedan od središnjih veznjaka povlači još pliće i postaje čistač ispred obrambene četvorke.
Ako protivnik i probije prvu crtu, zaposjedaju rezervne položaje po dubini fronta, čineći ga na sredini terena uskim i neprohodnim za protivnika
Ako im protivnik i probije prvu crtu, zgusnuti se povlače na već uređene rezervne položaje, koje zaposjedaju po dubini fronta, ali čineći ga po sredini terena uskim za protivnika i prisiljavajući ga tako da ga pokušava probiti sa strane, što često završava neuspjehom, jer kako smo rekli, tamo ih udvajaju Simeoneovi i Ranierijevi bočni igrači, ako krila nisu povučena u sredinu, čime pak tamo potpuno zaguše protivnički promet.
Karakteristike igre momčadi o kojima je ovdje riječ i koje smo nabrojali u prvom pasusu, pokazuju zašto su treneri ovih prilično limitiranih ekipa (barem za rezultate koje postižu) pribjegli taktici 4-4-2, jer kada ju je krajem 80-ih "izmislio" veliki Arrigo Sachi, jedna od njenih glavnih odlika bila je uspješna igra u obrani. Jer s ovako postavljenom momčadi obrana se igrala zonski, a linije postavljene blizu činili su je teže probojnom i prohodnom. Poslije su je prigrlili brojni ugledni treneri, poput Beniteza ili Ancelottija.
Nakon što suparnik zapne u minskom polju, iz zgusnute defenzivne čahure razvija se vratolomno brzi vertikalni juriš
Protokom godina, odbačena je u korist 4-2-3-1, koja u napadačkom smislu najviše nade polaže na kreativne veznjake. Ako se pri tome zakoči glavni dodavač u sredni, momčad je prilično nemoćna probiti suparničku. Atletico i Leicester u zadnje vrijeme pokazuju da se sa 4-4-2 i dva i pol desetljeća nakon Sacchijevog Milana može pobjeđivati i osvajati trofeje, ali samo ako cijela momčad bespogovorno i krajnje požrtvovno igra obranu.
Dva napadača i samo jedan gol u protivničkoj, ali nijedan u vlastitoj mreži
Napad? Kao što vidimo iz svega priloženog, to je trenerima Atletica i Leicestera posljedica besprijekorne defenzivne igre, koja počiva na sudjelovanju svih, strpljenju i koncentraciji. Lopta se planski prepušta protivniku, koji je zagušen i blokiran gubi, a Atletico i Leicester tada se iz elastične, ali zgusnute defenzivne čahure, rapidno šire u vratolomno brzi, vertikalni juriš, koji bez obzira na igru s dva napadača najčešće završava s jednim golom u protivničkoj mreži, ali ništa rjeđe s nijednim u vlastitoj.
