sport.ba @sport.ba
Bilo je ljeto i treći razred osnovne škole se približavao kraju. Ne sjećam se više kako, ali se tada negdje u meni počela buditi ljubav prema košarci. Kako sam bio još dijete, nisam znao odakle bih počeo pa sam jednostavno u tražilicu upisao „NBA“ i počeo, sa znanjem engleskog jednog devetogodišnjaka, čitati članke koji su se tamo nalazili. Vidio sam da Cleveland Cavaliersi imaju prvi pick na draftu. Nisam imao pojma što to znači, ali ako su prvi, to je moralo značiti da je to dobro, zar ne? Bio sam uvjeren da su oni među boljim ekipama te taman kad sam se potrudio to još malo bolje istražiti, ekipa me zvala na igralište i Cavaliersi su bili prisiljeni sačekati neku drugu priliku.
U međuvremenu sam počeo trenirati i dobio sam svoj prvi košarkaški dres. Nekog Jamesa iz Clevelanda. Nisam imao pojma tko je taj lik i jedini James za kojeg sam ja tada znao je David James, golman engleske nogometne reprezentacije. I tu je nastala prva poveznica mene i tog grada. Saznao sam da je izabran prvi na draftu, da je došao direktno iz srednje škole u ligu i da je jedan od najvećih talenata ikad. Tu je nastao domino efekt – birao sam Cavse gotovo svaki puta u svim varijantama NBA igrica, bilo live, bilo 2k i to je bilo to.
Iz igrica, ali i s raznih portala (engleski mi se drastično popravio), sam počeo čitati i pamtiti sve više detalja o LeBronu Jamesu, ali i o ostalim igračima Clevelanda. Bilo mi je sve to simpatično i super, kako sam imao ekipu za koju navijam, ali su s vremenom došle i frustracije. Nakon ispadanja od Detroita u play-offu 2006. godine, pitao sam se hoće li ikad uspjeti preskočiti tu prepreku u vidu Bena Wallacea, Chaunceyja Billupsa, Rasheeda Wallacea i ostalih Pistonsa. Miami je osvojio, a ja sam strpljivo čekao novu sezonu. Došla je i bila užitak. Užitak do finala i metle Spursa. I kada sam bio uvjeren da je sljedeća godina ta, sve je krenulo nizbrdo.
Boston je okupio Veliku trojku i u sedmoj utakmici drugog kruga nadigrao Jamesovih 45 i prošao dalje te otišao do kraja. Sljedeće godine ispadanje od Orlanda, iako je i dalje ona Jamesova trica preko Hede Turkoglua će ostati jedan od najboljih šuteva koja sam u životu vidio. Sljedeće godine opet ispadanje od Bostona, unatoč monstruoznim predstavama tog istog Jamesa. Tada to nisam shvaćao, ali najbolji igrač svijeta je bio okružen igračima kao što su Saša Pavlović, Eric Snow, Joe Smith, najplaćeniji igrač jedno vrijeme je bio Larry Hughes, a tu su još bili Wally Szczerbiak, Delonte West i mnogi drugi anonimci (dobro, West se pobrinuo da ne ostane anonimac, ali ne u košarkaškom smislu).
I tada su sve frustracije koje su se godinama nakupljale jednostavno eksplodirale. James je pokupio stvari i ostavio Cleveland da se bori kako sam zna. Iako nikad nije bio okružen kvalitetnim igračima kao podrškom, iako je uvijek sam nosio prosječnu ekipu do finala ili najboljeg omjera lige, iako mu je očito svega bilo dosta, mrzio sam ga. Mrzio sam ga što je odustao, mrzio sam što je otišao na takav način, mrzio sam što je izdao sve navijače Cavsa, ali pogotovo što je izdao mene. Mnogi su me pitali: „A za koga ćeš ti navijati ako James ode?“. Tada sam se pitao je li mi draži LeBron ili Cleveland. Ali kada je otišao, odgovor mi se sam razjasnio, bez imalo dvojbe. Bandwagon se prebacio na Heat, a ja sam ostao sam s Antawnom Jamisonom, Alonzom Geejem, Mo Williamsom, Jamariom Moonom i ostalima. Vjerovao sam da će Kyrie Irving donijeti neki pomak u igri kada je biran sljedeće godine kao prvi izbor, ali on nije bio James. Znao sam da ne ide preko noći. U trenucima sam bio bijesan što su uzeli njega, a ne Derricka Williamsa. Četiri godine mučenja tijekom sezone pa trenuci sreće kada Cavsi dobiju prvi izbor ili naprave trade koji bi trebao donijeti pomak u igri i bijeg iz donjeg dijela poretka. Ključna riječ je „trebao“. Te četiri sezone su bile isprekidane radovanjem kada Heat izgubi finale ili još većom tugom kada osvoji.
I onda preokret. Spursi školuju Miami u finalu 2014., na moćan način osvajaju petu titulu, a James odlučuje prekinuti ugovor. Tu slijedi jedan od najironičnijih događaja u mom životu. Tijekom tih dana odluke, imao sam otvoren mali milijun tabova u Chromeu redom – NBA.com, Hoops-nation.com, NBA sekciju na Redditu, Bleacher report, stranicu na Twitteru Adriana Wojnarowskog te još njih nekoliko, ni sam se ne sjećam više koje sve. Manijakalno sam ih refreshao, kada bih završio sa zadnjom bih se vratio na prvu i tako redom, nekoliko dana za redom. I tako sam uzeo 5 sekundi predaha, možda ni toliko, a stiže mi poruka djevojke na face „Je l’ ti sad život potpun nakon ove odluke?“. Ja gledam i mislim si, koje odluke sad, a nakon što sam to i napisao i izrazio svoju zbunjenost, stiže mi poruka „Pa evo vraća ti se ovaj tvoj James u Cleveland“. Ja gledam i ne vjerujem, mislim si kako Bog ima odličan smisao za humor, da mi to javi baš ona koja ne zna koliko vrijedi koš iz igre (ali zna da je trica izvan one neke crte). I tako, čitam pismo povratka, ježim se, opraštam mu sve ako donese naslov. Dolazi Kevin Love, Cleveland je ponovno u hypeu, nastaje nova dinastija. U svemu tome sam mislio da je Thompson preplaćen i pitao se, radi li vodstvo Clevelanda pogrešku, možda još veću nego prije, a to je da puštaju Jamesa da vodi kolo, samo kako bi bio sretan i ostao.
Od cijele te moje sreće, događa se i ono čega sam se i pribojavao i što mi je strašno išlo na živce. Bandwagon se vraća u Cleveland. Najčešće pitanje koje mi je bilo postavljeno je „E, ček, je l’ ti navijaš za Cavse ili za LeBrona?“. Ništa, išao sam za onom starom izrekom „šuti i trpi“. Sezona nije bila idealna, loš omjer uz Jamesovu nezainteresiranost mi nije mirisalo na dobro. I onda ozljeda Lovea, pa ozljeda Irvinga u finalu. Iako sam vjerovao da nemaju šanse, bio sam budan svaku noć i gledao kako James radi čuda i drži takvu ekipu u igri protiv povijesno dobrih Warriorsa. Nije išlo, ali sljedeća sezona je bila ta. Samo ako svi ostanu zdravi.
I došla je. Svi su pratili ovu seriju. Stari i istrošeni James, škrti Irving, nepostojeći u obrani Love, preplaćeni Thompson protiv 73-9 Warriorsa, 2 poraza na domaćem terenu u cijeloj sezoni, 1000 trica u sezoni, jednoglasni MVP, splash braće. Ekspresnih 2-0 i kasnije 3-1 su bili dovoljni da se finale okarakterizira kao najdosadnije ikad, sve je išlo u smjeru okrunjivanja povijesne sezone Warriorsa. Sve osim Cavsa. Tri utakmice koje ću pamtiti cijeli život. Pogotovo ova zadnja, srce mi je htjelo iskočiti u tih zadnjih par minuta, dok se Warriorsi odvajaju, Cleveland stiže, James ostavlja udubinu u tabli, Irving zabija dagger preko jednoglasnog MVP-a regularne sezone i utišava tzv. Roaracle arenu.
Uz sva pitanja koja sam slušao i koja sam već spomenuo, također ima jedno na koje nisam znao točno odgovoriti: „Kako se možeš tako vezati za neki grad u Americi, u kojem nisi nikad bio? Zar nije logičnije navijati za nekog igrača?“. Ne znam kako, ali eto, možeš. Eksplozija koja se u meni sinoć dogodila je bila nešto što sam tako dugo čekao. Cleveland 52 godine, ja 13. Prvi banner pod svodom Quicken Loans Arene. Valjda nas je povezalo to što smo čekali.
(Fran Puljić, nbacro.com)
