sport.ba @sport.ba
Prije manje od godinu dana, kad smo na Europskom prvenstvu u Beogradu odigrali vjerojatno najgori turnir otkako je klupu reprezentacije Rudić prepustio Ivici Tucku, ima tome sad već četiri godine, a u tih četiri godine bilo je puno jako loših partija i natjecanja, hrvatski vaterpolisti, takvi kakvi su bili u Srbiji, neuvjerljivi, nesigurni, loše vođeni i poniženi nakon deklasiranja od strane domaćina, Francuze su razbili s 20:5.
Prije manje od godinu dana Hrvatska je pobijedila Francusku 20:5
Da, 20:5! 15 golova razlike. Da je košarka, bilo bi puno. U ovih nekoliko mjeseci nije se ništa dramatično promijenilo na vaterpolo karti svijeta. Istina, među velike se ugurao Brazil, što nije ni čudno ako znamo da što god dotakne vaterpolski čarobnjak Ratko Rudić, to se pretvara u zlato. Ostalo je više-manje ostalo isto. Isti sumnjivci su uvijek u vrhu, Hrvatska je i dalje vječni favorit za odličja, a Francuska je vaterpolo egzotika, ista onakva kakva je bila i u Beogradu.
Ipak, takva Francuska je uspjela pobijediti Hrvatsku. U vaterpolu. Ne na nekom prijateljskom turniru u Cannesu, na koji bi Sukno u društvo došli samo kako bi vidjeli tko se muva po crvenom tepihu tamošnjeg filmskog festivala, već na Olimpijskim igrama, najvećem natjecanju na kojem sportaš može nastupiti.
Postavlja se pitanje, kako i dovraga zašto? Loš dan, Francuzi na dopingu, Tricolori su se pojačali međusobno posvađanim srpskim reprezentativcima… Ništa od navedenog.
Loš dan, Francuzi na dopingu...? Ništa od navedenog, Hrvatska je namjerno izgubila od Francuske kako bi izbjegla Srbiju
Priča je zapravo sasvim jednostavna, a više ju je puta ponovio i kolega s HRT-a Marko Šapit, koji je prenosio utakmicu – Hrvatska ovu utakmicu nije željela pobijediti, sve zato da bi u četvrtfinalnom ogledu u svakom slučaju, neovisno o bilo kakvom raspletu koje se mogao dogoditi u onoj tamo skupini, izbjegla Srbiju.
Da je pobijedila Francusku, Hrvatska bi bila prva, s remijem i porazom, druga je. Rasplet u drugoj skupini takav je da Hrvatska u četvrtfinalu ide na Brazil, a u eventualnom polufinalu na pobjednika dvoboja između Mađarske i Crne Gore. Dakle, sa Srbijom možemo igrati tek u finalu.
Tucak možda i nije vrstan taktičar, ali je vrhunski matematičar
Ivica Tucak se u ove četiri godine i nije baš pokazao kao izrazito talentiran stručnjak te legitimni nasljednik ''zlatnog brka'', koji je u Hrvatsku donio sva tri velika zlata (OI, SP i EP). Jedina zlata. Unatoč nekim medaljama, čiji sjaj nikako ne želimo zatamniti niti omalovažiti, dojma smo da je hrvatski vaterpolo odlaskom Ratka Rudića ipak krenuo silaznom putanjom, a Tucak je s pripremom utakmice protiv Francuske dokazao da je puno bolji matematičar nego vaterpolo taktičar.
Sjajno je šibenski trener sve izračunao i ništa nije prepustio slučaju. Nije mu promakla niti jedna računica da bi došao do konačnog izračuna – mogu svi, ali ne i ONI. Barem ne do finala.
U redu, povijest sporta pamti i puno drastičnije primjere manipulacija rezultatima u korist ''više stvari'', no jedna je stvar kalkulirati u susretima kad su momčadi izjednačene, a posve je druga kad odlučiš namjerno pustiti utakmicu ekipi koja ti u normalnim okolnostima ne može nikako parirati.
Jedna je stvar kalkulirati protiv ravnopravne momčadi u korist ''više stvari'', a druga je namjerno izgubiti od potpunog autsajdera
Jer to se onda pretvara u cirkus. Bilo je smiješno gledati igru hrvatskih vaterpolista protiv francuskih igrača, koji su svoje kolege s druge strane uglavnom gledali samo preko televizora.
Bilo je smiješno, a na neki način i tužno, gledati napor aktualnih olimpijskih prvaka i aktualnih svjetskih doprvaka da po svaku cijenu ne zabiju gol momčadi koja se jedva brani, a kad već i zabiju, reda radi, jer moraju i to tu i tamo, onda smo svjedočili cirkusu u obrani, koja je skupa s Francuzima bušila hrvatsku mrežu.
Balić i Metličić su 2007. bili pizde ili istinski sportaši?
Tko zna, možda se ovaj potez na koncu bude isplatio Ivici Tucku, možda Hrvatska na kraju osvoji neko odličje, možda čak i obrani zlato.
S druge strane, također su možda u pravu i svi oni koji danas tvrde da je ovo bio vrhunski taktički potez, jer, ako mogu kalkulirati drugi, zašto bi mi bili jedini pošteni baš svaki put. Kao oni blesavi rukometaši koji su na SP 2007. odbili poslušati naputak s vrha i odbili su pustiti Španjolskoj, pa su u četvrtfinalu umjesto lagane šetnje protiv Islanda, ispali od Karabatića i društva.
Svi koji hvalite potez hrvatskih vaterpolista, sjetite se što ste mislili o košarkašima Španjolske nakon Londona 2012.
Međutim, ti isti koji danas hvale ovaj potez hrvatskih vaterpolista, zaboravljaju da su prije samo četiri godine, vrlo vjerojatno, s pravom vrijeđali i prezirali španjolske košarkaše, koji su nakon neplaniranog poraza od Rusije, izveli planirani od Brazila, kako bi sve do finala izbjegli SAD.
Španjolcima je plan uspio, izborili su to finale, osvojili su medalju, no svojim su tankiranjem pogazili sve postulate olimpizma, ako je do njega više ikome uopće i stalo, i upitno je koliko im to odličje onda i zapravo vrijedi. Također, i dan danas košarkaški navijači, ali oni pravi, iskonski, ne ''vikend' navijači, širom svijeta to im pamte i nikad im nisu oprostili. Jer košarka je gospodski sport, a Furija se gospodski nije ponijela.
Možda će Hrvatska na kraju biti i zlatna, no postavlja se pitanje, kako biti najbolji ako bježiš od najboljih?
Kako smo već napisali, tko zna, možda će Tucak na kraju zaista doći i do zlata, možda će se ova tragikomedija s Francuskom pokazati kao dugoročno genijalan potez, no postavlja se pitanje, kako biti najbolji, a tradicija Hrvatskoj to nalaže da u vaterpolu uvijek mora težiti samom vrhu, ako bježiš od ''najboljih'', a u ovom slučaju od ekipe koja je u Riju sve samo ne momčad od koje treba strahovati i od nje bježati.
Kako biti najbolji, ako si svoje igrače uvjerio da izgube od amatera kako ne bi igrali protiv jedne druge podjednako jake momčadi? Izbornik bi trebao biti prije svega i pedagog, motivator koji je u stanju uvjeriti svoje igrače da su najbolji na svijetu, pa čak i kad to ovi nisu, da ih nakrca samopouzdanjem, a ne strahom od poraza od bilo koga.
I na koncu, kako biti najbolji, ako umjesto da se fokusiraš sam na sebe i na svoje potencijale, ti trošiš koncentraciju na igre i igrice sa strane?
Tko ne zna odgovor na to pitanje, neka pita Ivana Balića i Petra Metličića, vjerujte, oni znaju. I mogu vam ga reći čista obraza i još čišće savjesti.
Ovu blamažu može prebrisati samo naslov olimpijskog prvaka
Osvoji li na kraju Hrvatska zlato, ono možda neće biti najčišće, to je sigurno, kao što je i ono španjolsko košarkaško srebro iz Londona apsolutno kompromitirano, ali u tom slučaju Tucku nitko neće moći ništa prigovoriti. Prvi ja. I to je istina. Cilj opravdava sredstvo, mantra je stara stoljećima i uvijek će biti vječna i aktualna, a olimpijski duh danas je, koliko god nas uvjeravali u suprotno, uglavnom samo isprazna fraza koja je odavno prestala predstavljati ono zbog čega je izvorno iskovana.
Međutim, ne osvoji li Hrvatska zlatnu medalju, izbornik, igrači, svejedno tko, morat će odgovoriti na neka pitanja, jer ovu blamažu može prebrisati samo naslov olimpijskog prvaka.
Jebiga, to je taj rizik na kojeg su sami pristali odlučivši se poigrati kako sa svojim ugledom, tako i s ugledom nasljeđa Ratka Rudića i bogate tradicije hrvatskog vaterpola.
Zato, sad nema druge - idemo po zlato.
