sport.ba @sport.ba
Kada je nakon uvjerljivog nedjeljnog domaćeg poraza od Southamptona (0:3) Slaven Bilić izašao pred kamere u mix-zoni, njegova persona pričala je više i od igre njegove momčadi u tom petom porazu u šest ovosezonskih ligaških susreta, koji ga je gurnuo duboko u zonu ispadanja. Pozicija je to koju su nominalno ljudi u i oko West Hama izbjegavali spominjati na početku prošle sezone, kada im je imperativ bio tek stabilizacija, da bi s Bilićem na čelu dobili kudikamo više nego što su tražili. U nedjeljnoj mix-zoni Slaven je bio poput njegove momčadi, zabrinut, bojažljiv i ponajprije demoraliziran.
Što je razlog da je West Ham toliko loše krenuo u novu sezonu, nakon što im je 2015/16. podarila osvježavajuću kombinaciju pametnih pojačanja uklopljenih u dobro razrađen fleksibilan sustav, a sve to presvučeno pozitivnom atmosferom oko kluba? Ovdje se nećemo baviti problematikom seljenja na novi stadion, već ćemo čisto promatrati iz perspektive četiri komponente koje su utjecale na momčad po ulasku u ovu sezonu:
1. POJAČANJA:
Prošlogodišnje West Hamove kupovine; Ogbonna, Payet, Antonio, Obiang, Lanzini i Byram odlično su se uklopili u Bilićevu viziju igre, s naglaskom na Payeta i Antonija. West Hamova ideja igre uvelike se oslanjala na njima, koji su – pogotovo u varijanti 4-3-3 – unosili ne samo kreaciju u visoku napadačku liniju kao i izrazito širok spektar pas-igre, već je Antonio postao primjer igrača s obaveznom igrom u oba smjera, dok za Payeta i njegov učinak lani ne moramo trošiti riječi.
Ove sezone je poslovanje West Hama bilo poprilično ciljano i djelomično uvjetovano ozljedama, što nikada ne može biti dobra stvar. Osim napadača, West Ham je pod hitno morao tražiti i beka, s obzirom da je Aaron Creswell zaradio tešku ozljedu koja ga je ostavila praktički bez opcija na lijevoj strani obrane, s tim da je i Arthur Masuaku, njegova zamjena iz Olympiakosa završio u ambulanti. Nakon što se i najskuplje ovoljetno pojačanje od 24 milijuna eura, Andre Ayew, pridružio Diafri Sakhou na listi dugotrajnih izbivanja s terena, već je lagano postalo jasno da će improvizacija morati biti kudikamo veća. Nordveit, Feghouli i Tore su više morali iz sebe izvući maksimalnu polivalentnost kako bi se trošili krpajući pozicije, a kada ne možete od igrača izvući maksimum na prirodnoj poziciji, to uglavnom završi loše.
2. POTPUNO URUŠAVANJE DEFANZIVNE STRUKTURE:
„Jedanaest pogodaka u tri utakmice su smiješna stvar“, izjavio je revoltirani kapetan Noble nakon poraza u nedjelju. „Iskreno, moglo je na kraju biti i šest. S pozitivne strane, mislim da ne može gore od ovog“, poprilično je oštar. I u potpunosti u pravu.
Na ovoj slici, zamrznutoj prije drugog pogotka Tadića, vidimo dobar dio onog što ne funkcionira s obranom West Hama. Od lopte u posjedu i začetka tranzicije, West Ham je u svega nekoliko sekundi uspio: a) u potpunosti izgubiti defanzivnu strukturu i od linije napraviti potpuno rasulo, što je direktno rezultiralo sa b) Arbeloinim očajnim pozicioniranjem koje je omogućilo hektare prostora Tadiću bez da završi u ofsajdu, dovedenog u situaciju da ga jednim pasom iz prve Austin izbaci u idealnu situaciju. To nije jedina takva manifestacija potpunog rasula u obrani Čekićara; pogledajte samo koliko u reakciji i izlasku na igrača kasne Collins (distinktivni gospodin s obrijanom glavom) te Kouyate (s brojem 8) pri drugom golu Rondona u još jednom potopu, protiv West Bromwich Albiona:
Takve amaterske reakcije ne prolaze ni kod srednjestrujaških momčadi, koje ovakve stvari – kao što vidimo – rutinski kažnjavaju.
Ni traga lanjskom zanimljivom visokom presingu, koji je za cilj imao što brže donošenje lopte kreativnom dvojcu (trojcu, s Lanzinijem) i manju potrebu Carolla kao najisturenijeg igrača da silazi po loptu predaleko od protivničkog gola. U ovom trenutku ne funkcionira ni prvi blok s Kouyateom, a ni zadnja linija u potpunosti.
3. IZOSTANAK NAPADAČKOG IMPULSA:
Kao što sam već i napomenuo, Bilić je lani imao dvije glavne taktičke varijante: momčad bi postavio u užu varijantu 4-2-3-1, s izrazito efektivnim i komplementarnim prvim blokom Kouyate – Noble, koji je imao i fizičku komponentu (Kouyate) a i radišnog katalizatora tranzicije (Noble). Uz njih, važan aspekt napadačnog segmenta bili su motorični bekovi, kojima su Antonio i Payet otvarali dosta prostora iza leđa kako bi loptama i ubačajima Ogbonna i Cresswell ponajprije tražili Carolla u protivničkom šesnaestercu, a kojem je pak sustav omogućavao da uvijek bude „tu negdje“ u zoni. Nebeski letač Caroll je idealna meta za takav napad, kao čovjek koji je od 200 skokova lani osvojio njih 112. To je na kraju krajeva i dovelo Cresswella do titule braniča s trećim najboljim napadačkim učinkom u sezoni.
Ovisno o potrebi, Bilić je rado u napadačkoj fazi momčad navikao na brzu transformaciju u sustav 4-3-3, s Payetom i Antoniom kao širokim djelovima visoko postavljenog trojca u napadu. Takva varijanta im je itekako godila; u 13 utakmica koje su igrali u toj formaciji, zabili su 26 pogodaka.
Dok je Antonio jedna od rijetkih svijetlih točaka West Hama pri ulasku u novu sezonu, vidi se koliko Biliću nedostaje pravi Payet. Načet od naporne sezone zaključene dugim nastupom na Euru, Francuz se u sastav vratio em kasno, em poprilično načet. Kao i tijekom ona dva mjeseca prošle sezone kada je West Ham očigledno pao u kreaciji i učinku bez Payeta kao playmakera, isto gledamo i sada. Simone Zaza također zasad ničim nije pokazao da je ikakva razlika na terenu. Inertan, pogubljen i neučinkovit; njegova statistika govori sve: u 213 minuta na terenu imao je svega pet udaraca (od toga nijedan u okvir gola), pokušao četiri driblinga (jedan uspješan) uz isto toliko duela (opet, tek jedan uspješan), dok mu je postotak uspješnih dodavanja tek nešto iznad 70%. E da, usput je zaradio i dva žuta kartona.
Bez trozupca na optimalnoj razini i bez učinkovitih bekova, malo toga smo vidjeli od onog lepršavog West Hamovog napada baziranog na preciznim centaršutevima i razrađenoj pas igri uz malo ostavljenog prostora protivniku. Istina, Bilićev kredit pospješuje gužva u ambulanti kakve se ne bi posramili ni u sezoni gripe u Domu zdravlja Maksimir, ali pitanje je ima li vremena čekati da mu se momčad vrati na teren?
4. KONKURENCIJA:
West Ham je lani bio „ubojica velikih“, uzevši skalp Manchester Cityju, Unitedu, Liverpoolu, Arsenalu i Chelseaju. Međutim, dok je prošle sezone svaki od navedenih klubova prolazio ili kroz tranzicijsku sezonu (United, Liverpool) ili kroz dulje ili kraće razdoblje krize (City, Arsenal, Chelsea), ove sezone situacija je kudikamo teža. City izgleda preporođeno pod Guardiolom kao i Liverpool s Kloppom; United s Mourinhom još traži idealan sustav ali sigurno su kudikamo opasnija ekipa nego ona lanjska Van Gaalova dosada, a bez obzira na sve računati na skalp Chelseaja poprilično je hrabro i u boljim danima po Bilićeve momke.
Sigurno je kako ova sezona neće dati puno prostora nekoj iznenađujućoj opciji da tako lako dođe do bodova protiv ovih iz samog vrha ljestvice, ali što to vrijedi kada ovom demoraliziranom i grogiranom West Hamu treba hitna šok-terapija kako bi što prije pronašli stabilizirali svoj put. U protivnom bi skalp velikih za Ligu prvaka mogla postati grčevita borba za goli život pod blještavilom Olimpijskog stadiona.
