18. 04. 2017 - 12:41
Problemi u Barceloni puno dublji nego što se misli
907
Shares
Problemi u Barceloni puno dublji nego što se misli

Problemi u Barceloni puno dublji nego što se misli

18. 04. 2017 - 12:41
0
Shares

Premda cijelu sezonu igra na granici očajnog, Barcelonina sezona i dalje se može rezultatski vrhunski izvući. Finale kupa i dohvatljiv Real u Primeri nude mogućnost duple krune. Pa ipak, to je samo paravan koji skriva puno dublji problem koji se ne sanira na Campu već godinama.

Nogomet je prekrasan jer je fenomen koji se može tumačiti i svjetonazorski. Nogometni klubovi mogu predstavljati različite lokalpatriotske, igračke, nacionalne, političke, religiozne ili emocionalne vrijednosti. I tu leži ključ onoga što se Barceloni događa.


Najkraći i najtačniji opis Barcelonine igre. Sustavni problem u fazi obrane koju ne igra prednja trojka, zbog čega koncept presinga pada u vodu, čini ih izrazito ranjivim, ali igra u napadu je ono što se čini kao puno veći problem. Nedostatak uigranih linija pasa i planova izlaska u zadnju trećinu terena čini ih ovisno gotovo isključivo o inspiraciji prednje linije. To i nije najgora stvar na svijetu ako se ta trojica igrača zovu Leo, Neymar i Luis, ali već smo dovoljno puta ove sezone vidjeli kako je takav recept u današnjem nogometu poguban čak i protiv „malih ekipa“.

Tužno je vidjeti kako se od nekadašnje filharmonije, sredina terena pretvara u slabo plaćenu nadničarsku ispomoć za trojku ispred sebe. Divlji nogomet u kojem su zapostavljeni svi segmenti igre koji su ih činili sjajnima slika je Barcelona već dugo vremena. Pa opet, analiza problema mora otići na dublju razinu.


Luis Enrique je posljedica, ne uzrok

Kao i uvijek, prvookrivljeni u ovakvim situacijama je trener. Sasvim opravdano, on je taj koji je zadužen da psihički, fizički i taktički drži optimalnu razinu s obzirom na talent koji mu je na raspolaganju. Ove sezone Luis Enrique to ne čini pretjerano uspješno. Ironija je u tome da je ove sezone Real Madrid zapravo podosta slabiji nego proteklih sezona, mnogo se više muči u svakoj utakmici i hrpu bodova u direktnim dvobojima koji odlučuju prvenstvo i Ligu prvaka zaradio je golovima u posljednjim trenucima utakmice, bez ikakve igre tijekom 90 minuta. I takav Real je vrlo blizu toga da osvoji tek treću domaću titulu u deset godina i prvu u pet sezona, što dovoljno govori o igračkom padu Blaugrane,piše Index.


Pa ipak, decidirana tvrdnja je ta da Barcelona ne igra koncepcijski drugačiji nogomet od 2015., kada je uzela trostruku krunu. Razlika je u tome što su Messi i Iniesta tada još uvijek bili na vrhuncu svoje igre, a igrači poput Busquetsa, Piquea ili Suareza igrali su u puno boljoj formi. Pa ako je ista, taktički podosta primitivna i siromašna igra donijela 4 velika trofeja u 3 sezone, dok su se mediji natjecali u tome tko će ga više uzdizati u nebo, potpuno je apsurdno odjednom glavni problem vidjeti baš u Enriqueu čiji je stil odjednom postao „loš“. On je to bio i prije dvije godine, samo to tada nije bilo vrlo popularno mišljenje. Što opet znači kako analiza mora otići na razinu ispod ove.

 


La Masia je postala arhaizam

Valdes – Alves, Pique, Mascherano, Abidal, Busquets, Xavi, Iniesta, Messi, Villa, Pedro. Tako je izgledala momčad koju je Pep izveo na Wembley u finalu Lige prvaka 2011., gdje se ta generacija potvrdila kao jedna od najmoćnijih i najkompletnijih u povijesti. Tek četiri igrača u prvih 11 - Alves, Mascherano, Abidal i Villa - nisu produkti Barcelonine škole nogometa (uz dodatan upitnik bi li Mascherano ikad zaigrao stopera da je Guardiola mogao računati da će Puyol spojiti barem tri utakmice bez nove ozljede). Te i prethodnih sezona priliku su dobili i Krkić, Thiago, Bartra, Cuenca, Tello, Jeffren, uz Fabregasa koji je povučen iz Arsenala kući.

U utorak su protiv Juventusa istrčali Ter Stegen, Roberto, Pique, Umtiti, Mathieu, Mascherano, Iniesta, Rakitić, Messi, Neymar i Suarez. Tek četiri igrača u prvih 11 potekli su iz Barcelonine škole. Jedini igrač koji je dobio konkretnu šansu u posljednjih nekoliko sezona, a usput i sasvim to opravdao, jest Sergi Roberto. I premda nekome ovaj pokazatelj može izgledati vrlo irelevantno, s obzirom na količinu novca koji Barcelona redovno istresa na vrhunske igrače, nije nimalo slučajno da opći pad kluba korelira s opadanjem ugleda i značaja La Masije. Igrači koji „zauzimaju“ njihova mjesta nisu odgajani u duhu igre koji je klub dugo gajio.

Ako se u jednadžbu uvrste taktički i igrački sasvim nerezonske (Arda, Gomes, Vidal) te iz niza drugih razloga (kvaliteta, zdravstveno stanje..) upitne kupovine (Mathieu, Vermaelen, Alcacer), dojam je još ružniji. A da bismo shvatili što stoji iza toga, moramo zagrepsti u samu srž problema, onu upisanu u sve što ima veze s katalonskim klubom.

Mes que un club?

 


Nogometni klub nije samo broj na šarenom semaforu, on ima svoj specifičan etnos, identitet koji ga razlikuje od drugih klubova, nešto zbog čega baš njega volite a neki drugi ne podnosite ili ste prema njemu ravnodušni. Današnja utrka između nogometa i novca donijela je fenomen da su najveći klubovi svijeta strahovito - isti. Identične transfer politike, proboj na strana tržišta, agresivne marketinške kampanje, „šeikiziranje“ dresova, zapostavljanje omladinskih škola i sve brža kupnja svega potrebnog za kratkoročni rezultat koji se traži već danas. Štoviše, fluktuacija trenera, ideja i igrača među najvećim klubovima gotovo je izgubila draž da se uz klub vežete zbog neke specifične persone koja će vjerojatno već sutra zaigrati za jednog od rivala iz začaranog vrha svjetskog nogometa.

Barcelona mi je dugo vremena bila najdraži strani klub jer su u tom svijetu ludila poslovali i ponašali se drugačije. Bila. Danas se ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg drugog svjetskog teškaša koji poput nekog bezličnog trgovačkog putnika pokušava "zavaljati" konkurenciju ne bi li došao korak ispred njih. I to je sasvim legitimna strategija, ali to je igra u kojoj već postoje brojni aligatori i Barcelona igra njihovu igru.

A to je jedina igra preostala kada si odbacio svoju, onu koja ti je triput donijela najveće uspjehe u klupskoj povijesti i oduševljavala svakog tko voli igru. I zato zapravo nije pretjerano bitno hoće li biti prvaci ove sezone, hoće li uspjeti šokirati Juventus u uzvratu i hoće li Enrique dobiti otkaz. Na kocki je u ovom modelu mnogo više od toga, a to je mogućnost da najpoznatiji logo svjetskog nogometa u potpunosti izblijedi. To je brend koji se ne može kupiti i jedini koji ih može razlikovati od onih u čiji su žrvanj svojevoljno ušli. A ako nije više od kluba, onda nije Barcelona.

Učitaj još novosti