sport.ba @sport.ba
Svi menadžeri prave greške, neki griješe redovno, neki rijetko, a sve im se to vrednuje tek kad izostane rezultat.
Dok pobjeđuju i osvajaju trofeje, kupe zasluge za sve ono što se dobro dešava u klubu koji predvode. Tada im se tolerišu greške, pogrešne procjene ili kao što je u slučaju Arsenala riječ - želja da se spasi novac kojeg barem na Emiratesu, ima u izobilju.
Znate tu priču o zmiju u Arsenovom džepu. Novca ima, ali ga se rijetko troši. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati veliki transferi Topnika u posljednjih desetak godina ili čak dvadesetak godina. Pamtimo one skorašnje o dolasku Mesuta Ozila i Alexisa Sancheza za velike pare. Ideja je da se kupuju mladi i talentovani fudbaleri od kojih se potom prave zvijezde za prvi tim.
Theo Walcott recimo. Ali nije li brzi krilni igrač daleko od najboljih u Premiershipu? Nije li vrijeme da Arsenal u skladu s novcem kojim raspolaže, ozbiljno uključi u kupovinu najboljih svjetskih igrača? A takve šanse u prošlosti često je Wenger propuštao, taktizirajući i štednjom. Najpoznatija priča o izgubljenoj zvijezdi je kupovima odnosno izostanak kupovine Luisa Suareza.
Imao je Wenger dvije prilike, prvo ga je gledao dok je ovaj igrao u Ajaxu pa nije reagovao. A potom je za vrijeme briljantnih nastupa Urugvajca u dresu Liverpoola ponovo imao priliku, trebao je zavuću ruku u džep i izvaditi nekih pedesetak miliona funti, ali bilo mu je puno. Nije htio ono, ali jeste Barcelona koja sada u napadu ima vjerovatno najboljeg napadača svijeta.
Da se Wenger nije nećkao, da je ozbiljnije shvatio Suarezovo fudbalsko znanje i ponudio Redsima tih famoznih pedeset miliona, ko zna koliko bi trofeja u međuvremenu stiglo u London. Ovako, pehari već odavno ne žive na Emiratesu. A krivac je poznat. Isti onaj koga su navijači londonskog velikana toliko godina slavili i s kojim polako gube strpljenje.
