sport.ba @sport.ba
Postoji jedna momčad u NBA ligi koja toliko dominantno prolazi aktualnim dijelom sezone da lakoća njenih pobjeđivanja jednostavno oduševljava sve zaljubljenike u košarku. I ne, ovdje nije riječ o aktualnim prvacima Golden State Warriorsima koji, apsolutno zasluženo, i u ovoj sezoni kradu konkurenciji naslovnice, ovdje je riječ o dugogodišnjim vladarima NBA lige, sastavu briljantnih San Antonio Spursa.
Rekordno dobar ulazak u sezonu branitelja naslova koji su poraz iskusili tek u 25. utakmici sezone nadvio je golemu sjenu na sve što druge momčadi u ligi rade. Njihov niz uspjeha u drugi je plan bacio zbivanja po svim ostalim parketima najjače košarkaške lige svijeta, a prvi pretrpljeni poraz odjeknuo je još jače. Sada svi pričaju o stvaranju novog pobjedničkog niza, a San Antonio Spursi – oni šutke grade svoj. Koji je trenutačno na 31 uzastopnu pobjedničku utakmicu pred svojim navijačima u osnovnom dijelu sezone, od čega su 22 stigle u aktualnoj sezoni.
Više opcija u rotaciji
Čini se da su Spursi dobri oduvijek, a čini se tako zato što to oni i jesu. I ne trebaju im pozornice s kojih će to svi vikati, njihova pozornica uvijek je ista, parket na kojem se radi razlika između pobjednika i onih drugih. Kako god nespretno zvučalo da je poraz od LA Clippersa u prvom krugu doigravanja prošle sezone bilo upravo ono što im je trebalo, rezultati u ovoj sezoni idu toj konstataciji u prilog. LaMarcus Aldrige i David West priključeni su momčadi koja u ovoj sezoni ima više opcija u rotaciji i, premda je to prilično teško bilo nadmašiti, igra još čvršću obranu.
Na stotine frontova i kroz nebrojeno utakmica iskušani veterani predvođeni košarkaškim besmrtnikom Timom Duncanom, neuništivim genijalcem Manuom Ginobilijem i organizatorom svega dobroga Tonyjem Parkerom opcija su na koju se uvijek isplati kladiti i favoriti (ne iz sjene) u gotovo svakoj utakmici pred njima. Kako uostalom drukčije nazvati momčad koja od sezone 1997./98., Duncanove premijerne, nikada nije ostvarila manje od 50 pobjeda u sezoni, izuzev u skraćenoj sljedećoj, od 82 utakmice koliko se igra?
Oni su jedina momčad u ligi kojima suparnici ubacuju manje od 90 poena prosječno po utakmici i jedina momčad u ligi koja pobjeđuje s prosjekom većim od 14 razlike (14.1, slijede Warriosi s 12.1). Također su i jedina momčad čiji možda i najbolji igrač ne uživa niti približno jednak zvjezdani status u ligi kakvog imaju, primjerice, Clevelandov LeBron James ili vođa Warriorsa Stephen Curry. A Kawhi Leonard svakom svojom minutom na parketu zaslužuje apsolutno takav tretman. On je i službeno najbolji obrambeni igrač lige i najkorisniji pojedinac sastava u utakmicama finala u sezoni 2013./14., posljednjoj u kojoj su stavili prstenje pobjednika na ruke. I danas je još bolji na obje strane parketa.
Produkt stare škole
Sve ovo Spursi su napravili i dalje rade pod vodstvom Gregga Popovicha, nevjerojatnog znalca koji je izdanak stare košarkaške škole dovoljno iskusan da iz nje crpi najbolje i dovoljno mudar da se prilagodi njenim novijim stečevinama. Prije koji dan izjavio je da “mrzi tricu i da je nikada neće prihvatiti”, jer to “nije košarka nego cirkus”. Ne bez sarkazma je pitao i “zašto se ne uvedu šutevi za pet i sedam poena i gdje je svemu tome kraj”.
To je onaj dio o staroj školi, onaj mudriji i moderniji njegov dio priznat će da je svaki osvojeni naslov Spursa, a vodio ih je Popovich do pet, temelje imao baš u dalekometnim ubačajima. Pri čemu je njihov postotak preciznosti u tim pokušajima ove sezone drugi u ligi (38.3 posto). Uvjerljivo su pritom vodeći Warriorsi (42.5 posto), isti oni čiji su uspjesi nadvili medijsku sjenu nad sve pa i Spurse u ovoj sezoni. No, kao što je to jednom rekao Ginobili, njima pozornost ne treba niti je traže.
Ipak, trebalo bi je obratiti na njih, jer kako god sjajan učinak prvaka bio i u ovoj sezoni, Spursi su u njoj ostvarili samo pet poraza više. I pozornost na temelju šampionske prošlosti i aktualnosti u ovoj sezoni apsolutno zaslužuju.
Košarkaška tiki-taka
Godinama ih se već apostrofira prestarima i korak presporima u odnosu na konkurenciju, a oni dokazuju samo da su iskusniji od suparnika i da igraju košarku koja im, osim što ju je užitak gledati, dopušta biti nešto sporijima u odnosu na ostale. Jer oni su jedna od rijetkih momčadi koja već dugi niz godina igra – glavom. Nesebično i poletno, bez davljenja lopte. Ili, kao što je to već davno definirano, oni igraju košarkašku tiki-taku proizašlu iz vizije Popovicha, trenera koji ne robuje samo jednom sustavu igre u koji uvlači svoje igrače.
Njegova je genijalnost u tome što on prema rosteru kojim raspolaže slaže sustav iz kojeg najviše dobiva i pritom briljira u odabiru igrača, njihovu razvijanju, biranju taktike za svaku situaciju i izvlačenju maksimuma iz igrača u namjeri da mu baš to daju. Motivacija i komunikacija njegovo su jako oružje, baš kao i taktička rješenja koja će aktualni prvaci ove sezone prvi put testirati tek potkraj siječnja u njihovu prvom međusobnom sučeljavanju. A ono će, vrlo vjerojatno, biti dobar pokazatelj onoga što će iz Zapadne konferencije stići u veliko finale NBA lige.
