sport.ba @sport.ba
Sinoćnja utakmica sadržavala je sve potrebno za jedan klasik – sukob ideologija, obrate tijekom utakmice, višestruka obrtanja momentuma te vatromet na terenu i van njega. Cholo Simeone nastavlja pisati svoju bajku i potvrđuje i najvećim skepticima – Atletico nije slučajnost, on je već sada creme de la creme europskog nogometa. Pep Guardiola može biti zadovoljan s jučerašnjom utakmicom u kojoj je Bayern stvorio mnogo više šansi moćnom madridskom stroju nego li se itko nadao i bio sveukupno bolja ekipa. Ipak, to nije bilo dovoljno, ali po prvi put u tri sezone, Bavarci napuštaju europski travnjak visoko uzdignuta čela.
Pep korigirao svoje greške, Atletico stjeran u mišju rupu
Za razliku od prve utakmice u kojoj je pokazao brojne manjkavosti, Bayern je apsolutno dominirao terenom dobrih 70 od 80 minhenskih minuta. Sve što je bilo sporno u pripremi prve utakmice, Pep je promijenio – umjesto Thiaga koji je imao ulogu vodonoše krilima i time bio neupotrebljiv, u sastav je ušao Muller u svoju uniformu drugog napadača, a u stvarnosti „lutalice“ koji rastvara suparničku obranu.
Dvije osnovne promjene u mehanizmima igre Bayerna bile su u Alonsovoj ulozi, mnogo adekvatnijoj ovom suparniku, te kretnjama krila. Za razliku od prve utakmice kada je Alonso "životario" ispred svoje obrane i time privlačio pritisak Atleticovih napadača zbog kojih stoperi nisu imali rješenja u sredini terena, gotovo čitavu utakmicu Atletico se u posjedu povlačio na trećeg braniča, što je donijelo brojne benefite domaćinu.
Alonso se povlači u obranu i time donosi višak svojoj ekipi u tom dijelu terena
Prije svega, sada dva Atleticova napadača nisu mogla iz sredine terena napadati Bayernove stopere, jer su uvođenjem trećeg stopera i Boateng i Martinez došli jako široko, i tu je Bayern dobivao prostor kojeg je jako dobro koristio i u prvih nekoliko minuta više puta izigrao ofenzivni duo gostiju. Nakon toga, i Griezmann i Torres shvaćaju da je najpametnije povući se u zonu i tu je otupljen eventualni Atleticov pritisak – a baš je on bio sredstvo tjeranja Bayerna u greške, brze okomite lopte u sredinu i gubitak posjeda koje su im kvarile ritam u prvom poluvremenu na Calderonu.
Sve su Atleticove linije iz ovog razloga bile mnogo povučenije nego inače, što je značilo da Bayern pravu izgradnju napada počinje dobrih 25-30 metara bliže suparničkom golu nego u prvom susretu – u zoni gdje te samo jedan brzi i točan okomit pas (a baš su takvi bili pripremani za Boatenga koji je par puta time rastvorio Atletico) dovodi u zonu završnice.
Također, za razliku od prve utakmice gdje su krila grlila liniju i tražila izolacija poslije dugih dijagonalnih lopti, Ribery i Costa su sinoć dolazili po loptu mnogo više u sredinu, čime su tjerali Atleticovu veznu liniju na još uže postavljanje, što je rezultiralo ogromnim prostorom za Lahma i Alabu uz aut liniju, gdje bi im se onda pridruživala krila i u 2 na 2 situacijama blizu suparničkog šesnaesterca pokušavala naći zadnji pas ili udarac.
Costa i Ribery dolaze po loptu prema sredini, Atletico se skuplja. Također, Muller se cijelo vrijeme kreće oko srednjih veznih Atletica, tjerajući ih da ostanu dublje na terenu i paze na njega. Inače poznati po svojoj sposobnosti da u svega par sekundi totalno zatvore suparnika koji s loptom dođe na aut liniju, ovdje im je to bilo apsolutno onemogućeno.
Sve ovo rezultiralo je brojnim centaršutevima (njih čak 35), a uvođenje Mullera donijelo je, osim bolje šanse u skok igri, i nekoliko dijagonalnih utrčavanja između Luisa i Godina. Već u prvoj utakmici (kao i u dvomeču s Barcelonom), Felipe uvijek odlazi jako široko braniti suparničkog beka/krilo, što otvara ogroman koridor njemu iza leđa. U prvoj utakmici Bayern se tek po inerciji nekoliko puta tamo našao, dok je ovdje to sistemski eksploatirao i na taj način stvorio svoju najčišću šansu na utakmici iz igre.
Osim gola, domaćin je imao dvije vrhunske šanse, promašen penal te nebrojeno udaraca, centaršuteva i odbijanaca koji su cijelo vrijeme zujali blizu Atleticovog gola. Više nego ikad dosad ove sezone, gosti su djelovali totalno potučeni. Sam Simeone rekao je nakon utakmice: "ovo je bila daleko najteža utakmica u mojoj trenerskoj karijeri".
Simeone odgovara, Atletico se diže
Simeone mijenja na poluvremenu – umjesto Fernandeza ulazi Carrasco čime gosti dobivaju dodatnu dimenziju u kontranapadu, a Koke se kao primarni playmaker ekipe pomjera u sredinu terena gdje je u drugom dijelu čak tri puta češće bio na lopti nego u prvom. Atletico je uspio produžiti napad, malo razvući Bayern i s više igrača doći prema naprijed – što nije bilo toliko produktivno u vidu stvaranja šansi, koliko u davanju novog ritma utakmici, te pomjeranja težišta igre. Oba Atleticova beka počela su "povlačiti" prema Neuerovom golu Bayernova krila i umoriti ih do krajnjih granica, što se prvenstveno osjetilo na Costi kojeg je Pep mijenjao jer više nije mogao izdržati taj ritam.
I kada se očekivalo kako će se i koliko brzo Bayern u tome snaći, uslijedio je izjednačujući gol. Boateng nakon jednog krivog pasa sasvim nepotrebno visoko izletava u presing, ostavlja ogroman prostor iza svojih leđa u koji se Griezmann sjurio i nakon Torresove asistencije fantastično hladnokrvno poentirao u bliži Neuerov kut. Utakmica je tada postala pomalo kaotična, Bayern je sve češće žurilo, ali novi ukupni deficit činio se nedostižnim i najvećim optimistima. Kada se Lewandowski 15 minuta prije kraja iskupio za dotadašnje promašaje (nakon fenomenalnog Vidalovog spuštanja lopte glavom), a Neuer 10-ak minuta kasnije obranio nepostojeći jedanaesterac, činilo se da se ispisuje jedan od najvećih trilera Lige prvaka, ali uz dozu talijanštine, cholovštine i sjajnog Oblaka, Atletico je izdržao. Po drugi put u tri godine, igrat će finale najkvalitetnijeg nogometnog natjecanja na svijetu.
Iza sukoba ideologija, slijedi (r)evolucija
Nakon niza godina apsolutnog primata Guardiole i Mourinha kao najglamuroznijih svjetskih trenera, ta titula danas nesumnjivo pripada Cholu Simeoneu. Vrhunski posao mu nitko ne spočitava, a granično luđačko ponašanje većina i dalje percipira vrlo simpatičnim kao izrazom njegovog ratničkog etnosa (iako se za iste stvari portugalskog stručnjaka naveliko pribijalo na križ). Jedno je sigurno – rijetko je dosad, ako ikad, viđeno da igrači u ovolikoj mjeri i s ovolikom dozom fanatičnošću ispunjavaju trenerove zahtjeve. Tako je Fernando Torres od polumrtvog puhala u Chelseaju počeo igrati obranu i trčati više nego ikad, a Koke, danas nesumnjivo jedan od najboljih španjolskih veznjaka, vrlo rado će za potrebe svoje ekipe svoju igru „prenijeti u blato“.
Iako je njegov nogomet reaktivan, mnogima nedopadljiv i u svojoj osnovi destruktivan – on je samo jedna (vrlo dojmljiva) karika u lancu nogometne evolucije. Na sitnom uzorku same ove utakmice, susreli smo vjerojatno dva trenera koji najbolje predstavljaju suprotstavljene polove nogometnog svjetonazora. Nogomet se, kao i ostale stvari u životu, na vremenskoj lenti ponaša vrlo ciklički. Svaka nova sezona za sobom nosi taktičke trendove, bilo da se radi o afirmaciji proaktivnog nogometa pod vodstvom Pepove Barcelone, bilo da su čvrst blok, okomita i tranzicijska igra najpoželjnije udavače kao u posljednjih nekoliko sezona. Kao što su dosad vodeći nogometni mislioci proučavali i razmišljali kako se probijaju bunkeri, kako se brani kontra i kako se stvara igrač viška na terenu, nova paradigma, ona Simeoneovog Atletica, najnoviji je izazov za sve one koji pretendiraju biti iduća karika u tom lancu. Teško se sjetiti većeg izazova za ekipe koje igraju proaktivan nogomet od ovog Atletica, posljednjeg krika revolucije.
Koja škola i klub će se etablirati kao nova nogometna vlast, koja će ovaj sukob konačno privesti kraju u svoju korist? Posebno je to zanimljivo u kontekstu naredne sezone kada će, više nego ikada prije, sama vrhuška trenerske struke naći novi angažman i tražiti kadar i ideje da ostvare gore navedeni cilj. Jedno je sigurno, Cholo Simeone od iduće sezone prestaje biti gerila i lovac – on postaje lovina.
